TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







Hamdo Čamo


ACTUA HOME PAGE





 




ČUVAJTE SE ČUVARA PREVARE

Piše: Hamdo Čamo



Ilustracija

 

Čuvate se da vas NEKO ne prevari, ne pokrade, ne ugrozi?

Zürich, 19.12.2017. - Svaki pokušaj da se naučno objasni političko djelovanje bosanskohercegovačke pseudoelite odgovorne do te mjere da ista bez ikakve pravne, moralne, etičke ili druge odgovornosti prema društvu, državnim institucijama ili strankama provodi domicid
[1] mijenjajući demografsku sliku države i društva «po vlastitoj volji» i nahođenju, propao je unaprijed. U određenom smislu na vjerskoj, etničkoj i političkoj ravni može se govoriti o jednoj vrsti prakse vjerskog, etničkog i društvenopolitičkog kanibalističkog odnosa po kojem u tom smislu stanovništvo države doslovno nestaje. Naravno, nije vrijeme naučnom objašnjavanju, koje je prošlo, već zaustavljanju takve prakse. A, to nudi samo i jedino građansko društvo i država uređena u skladu sa svim važećim svjetskim normama, poveljama o ljudskim pravima i slobodama slobodnog i demokratskog svijeta

Provođenje vlastite volje pseudoelita ide tako daleko da baca sumnju, ako već nije plan i cilj, da nije svjesna utjecaja njene (ili pak tuđe) volje ne samo na današnje, već i buduće naraštaje. Postoje određene radnje i znaci da se polazi od toga da joj je to primarni cilj. U tu svrhu domaći mediji «dosta sramežljivo» pristupaju obavještavanju javnosti o stvarnim problemima društva i ako je vjerovati izvještajima nezavisnih analitičara i drugih organa i tijela, mediji su «pod istom dekom» sa njima.

Možda bi pomogla i ohrabrila koja emisija i knjiga tipa "Kako je lako iseliti Čovjeka". Ne samo da u preživljavanju svakodnevnice niko nema vremena za takvo što, već i zbog konačnog odgovora koji je dosta škakljiv, "ako se Čovjek iseli, ko će da ostane?" Vjerovatno je riječ o bijegu od odgovora na pitanja koja u praksi ionako završavaju pod tepihom. Svaka kritika je isključena, kao dotok vode ili struje. U podrumu poplava, na sceni mrak. Ko upali svjetlo dobiće po vratu, zar ne?

Po domino efektu, na prvo „pitanje“ niže se lanac pitanja na koja nema ko da daje odgovore. Teško je „riječima natjerati“ NEKOGA da radi svoj posao, osim što upravo taj neko smatra da je nevin iako "sistematski uništava sve redom". Za rat i da «sistem padne» dovoljan je JEDAN, kamo li TROJICA. Gdje su organizovane ili udružene grupe, političke ili vjerske institucije, stranke, udruženja i organizacije, učestvujući ku „obaranju sistema“ kako svojim radom tako i neradom. Sve ostalo «služi ili je potčinjeno» njima, iako se (kako-gdje) naziva možda i drugačije. Pojedini «analitičari» su otišli tako daleko u svojim naučno-fantastičnim analizama, da su došli do zaključka, da što manje takvi rade, prave manje štete?! Od nečijeg demokratskog stajanja u redu na usluzi narodu nema ništa.

Daleko od toga da bi „taj neko“ sam i dobrovoljno prihvatio da se o njemu priča, kamo li piše, kao o nekome ko provodi «teror» nad vlastitim narodom, koji ruku na srce zu MZ to i traži, samo ne tako javno i očigledno. Koliko je jadan derogiran, osim „hakovanja djelotvornosti sistema i naturanja poreza i prireza“ i ne zna za drugo. Demokratiju «kao izraz i pojam», ali ne kao stanje, proces i konstantu, uzima sa humorom, ne znajući da je humor obojen u crno i da je namijenjen upravo njemu. Ipak, jednostrano zadovoljstvo nije i potpuno zadovoljstvo.

Kod ovakvog „udruženog“ djelovanja teško je baratati sa argumentima, prije svega jer «ne pomažu» u rješavanju enigme zvane «luđačka košulja » u režiji međunarodne zajednice. Zdravo objašnjenje je da mnogo toga «u sistemu nedostaje». Mnogo ili malo, svejedno je. Sat neće funkcionisati bilo da nedostaje jedna opruga, pola mehanizma ili cio mehanizam. Ovo je priča o sve ili ništa. Skromna naučna istraživanja intelektualne elite također ne pomažu. Možda pomogne da se građani, ako uopće postoje, konačno probude pred glasačkom kutijom. Jednima je dosta praznih obećanja, drugima praznih kasa u porodičnom budžetu. O svemu se pričalo naširoko, ali niko ne sluša. O svemu se pisalo naveliko, ali niko ne čita. Teško se čita i ono što treba da se čita, spisak literature se promijenio, dok «naučno» služi za «naučna proučavanja», te nije za šire mase.

Prema posljednjim zvaničnim izvještajima u Bosni i Hercegovini je preko petnaest posto stanovništva nepismeno. Ako će Bosna i Hercegovina imati loše škole, Bosne i Hercegovine neće biti! Ako se iseljavanje građana nastavi ovim tempom procenat nepismenih će rasti. Rastom nepismenosti rastu i problemi. Kako njima, prije svega tako uređenoj javnosti objasniti ko je, zašto i na koji se način bogatio, uništavao sistem obrazovanja, sistem zdravstva, dovodio društvo u opasnost i na rub opstanka, donosio zakone koji odgovaraju pseudoelitama, ne samo domaćim već i stranim. Šta je sa granicama, zemljom, posjedima, šumama, rijekama, privatnom svojinom, kako stranih tako domaćih i onih u inostranstvu na privremenom radu?

Šta je sa povratkom protjeranih? Kakvo je stanje, odgovornosti i uloga najviših političkih i vjerskih institucija, sudova, tužilaštva, vrhovnog suda, ustava, institucija i pojedinaca? Šta je sa zdravstvenim, penzionim fondovima i drugim fondovima uopće? Šta je sa radnim mjestima? Šta je sa sistemom zaštite i odbrane, kako zemlje tako društva od mina, poplava, požara? Šta je sa naukom, kulturom, naučnim, kulturnim i ekonomskim ulaganjima, prosperitetom i napretkom, šta je sa današnjicom, na osnovu nje šta je sa sutrašnjicom?

Nažalost, statistike ne pokazuju koliki je procenat polupismenih u zemlji, a njih, ako je slobodnom sudu i prosudbi svega što se (oko njega) događa, svakako više od procenta nepismenih. Dakako, nije riječ samo o jezičkoj, već kulturnoj, političkoj i svakoj drugoj vrsti (ne)pismenosti. Ako po logici stvari svi pismeni (čitaj obrazovani) napuštaju zemlju, radi onog pitanja „ko će ostati“, i radi toga jer ne mogu doći na red od vladajućih (vjerskih, etno- i neo-političkih) struktura, struktura „pogođenih nepotizmom i podobnošću“ –  svi znamo da čekati njih da odu u penziju ili da preminu, može biti napor i dugovječna šala.

U jednom takvom okruženju očekivati „revolucionarne promjene“ jednostavno nije moguće.  Na drugoj strani, očekivanja (ovako skrojenog i prekrojenog dijela, ali i preostalog) društva na ćutanje svoje inteligencije uveliko potiče na pitanje: Šta zapravo očekuje takvo društvo od svoje inteligencije i pseudoelite? Da brani vlastite ili njihove interese? Tražeći po starim knjigama a potom i googlajući pronašao sam ono što zapravo „net-elitamisli šta je „pseudo-elita[2]. Naravno, ja se ograđujem, i svako treba da razmisli da li se ograđuje ili ne od takve vrste formulacije.

Teško da javni mediji insistiraju na tome da pomenuto "neformalno-statističko" društvo, uprkos svemu, najradije sluša svoju pseudointeligenciju i pseudoelitu. U dvadeset i nešto godina srodilo se s njom. Dok je jednima, širom svijeta, takvo ponašanje problematično, drugima - često o onima o kojima se radi - predstavlja uživanje i zadovoljstvo. Ako je to demokratija, onda neka tako bude. Sve ostalo neka se i dalje shvata kao i do sada, kao puhanje u vjetar. Svoja jedra neka prepuste onima koji ih navodno zastupaju a stvarno zastupaju jedino i samo vlastite interese.

Poslije svega čudi "da još imaju i vode", ali ako nastavi ovim tempom, ne zadugo. Umni ljudi znaju da širenjem istine ne mogu biti miljenici širih masa, ali i pojedinaca. Jedni zato ćute, drugi opet nastavljaju misiju osvještavanja u dubokom ubjeđenju da je svaka nedovoljno transparentna (skrivena i prikrivena) namjera predstavnika vlasti i pseudoelite - svojevrstan zločin, laž, izdaja i prevara prema vlastitom narodu i domovini. Ovo je ujedno i poziv onima koji se prepoznaju da prestanu to raditi u ime budućnosti vlastite djece, jer i ona potencijalno napuštaju domovinu, ali i u ime djece i generacija koja dolaze. O tome da se javnosti dugi niz godina odašilju upozorenja i da se ne nalazi shodno reagovati, niko ne može reći kako "javnost nije znala".

Daleko bliže istini odgovara "nije željela znati", a to po dubini uveliko mijenja na stvari. "Žice i glasnice" su dovoljne za auditorij željan znanja i spoznaja, kao i galopirajućeg prenošenja informacija "od usta do usta" u stoljeću interneta. Pa, ipak, ako nije dovoljno ukazati više puta da je Bosna i Hercegovina već davno postala rob međunarodne zajednice i kolonija Evrope i Evropske unije i da se davno trebalo nešto promijeniti, oni koji ne reaguju, sve godine zapravo čekaju samo još na "ispostavu računa". Čak niti onom statistički nevidljivom "nedovoljno pismenom" nije teško shvatiti ko će biti konačni platiša tih računa.  Govoreći o pseudoelitama, uključujući i pseudointelektualce, možda je pravo vrijeme i mjesto baciti svjetlo na sumnju i o postojanju pseudonaroda?! Ovo vrijedi također za šire prostore Balkana.

I dok se otvaraju "domovi i javne kuhinje za djecu", sve većim nametima pseudoelita siromašni slojevi društva postaju siromašniji, dok bogati postaju sve bogatiji, na što ukazuju i njihova veleljepna zdanja čije vrijednosti se mjere u milionima i milionima maraka, dolara, eura. Bogati i megabogati neće ni primijetiti društvene, političke ili ekonomske promjene bilo koje vrste, kapaciteta i intenziteta. Da hoće huškati, hoće. Kada dođe vrijeme naguravanja i ratovanja, zna se čija djeca idu u prve borbene linije.

Simbioza onih koji jedva preživljavaju i nesebično pružaju podršku onima "za koje se ni banke ne brinu", čudna je, iznad svega jedinstvena svjetska pojava. Moglo bi se reći, fenomen društva u kojem je, uz sve nastale probleme i općepoznate spoznaje odgovornosti za iste, jednostavnija promjena naroda od promjene vlasti, koja je za problem iseljavanja koje se nastavlja "gluha i slijepa", te ne osjećajući se odgovornom - niti reaguje, niti daje ostavke. 

Da li niže obrazovanje znači i nižu stopu sposobnosti, po svim pitanjima, uključujući sposobnost shvatanja i poimanja stanja i realnosti života, to je stvar cilja i odgovornosti svakog konkretnog društva, prije svega njegovih potreba. Govori li se samo formalnom obrazovanju, o školskom dobu, ono predstavlja relativno zanemariv vremenski period u poređenju sa (informalnim) cjeloživotnim procesom učenja. Naime, poznato je da se značajniji dio znanja, spoznaja i kompetencija stječe u tom vanškolskom periodu. Tu nastaje problem takozvanog "loma zraka".

Naime u društvima koja su suočena sa problemom "odliva mozgova", izrastaju im generacije nedovoljno kompetentne za sebe, nesposobne da budu katalizatori prenošenja znanja, vještina i kompetencija svojim budućim naraštajima. Takva društva doživljavaju ne samo generacijske lomove, već praznine, nedostatak rezerve, akumuliranih sposobnosti i vještina, penzionih fondova, radne snage svih profila, na kraju manjka nacionalne sigurnosti i sveukupne održivosti.

Mali je broj sretnika koji nisu javna lica, doktori, akademici, još manje pseudo-akademici, koji ne bi da kradu nekome podobnost, posao i znanje i da naširoko objašnjavaju nelogizam o kojem je pisao još Thomas Moor u svom romanu "Utopija". Nelogizam je više od riječi. „Nelogizam koji u zavisnosti od shvaćanja prefiksa daje dva različita značenja!“ Jednom od njih je mjesto - "mjesto", dapače, „dobro mjesto“, dok je drugom to mjesto - "nemjesto". Pričati i pisati „polupismenom, nepismenom i podobnom“, ali i pismenom koji ne čita ono što bi trebao o tome šta je „eukartija“, jednostavno nema svrhe, kao niti smisla. Kome je gdje mjesto, a kome nemjesto, pokazuje - a ako već nije, pokazaće - Život i Vrijeme.

Općenita bolest nečitanja važnih i uvaženih tekstova i naslova od općeg interesa, autora znanih i neznanih, pojedinaca, intelektualaca ili neintelektualaca, jedna je vrsta prezira prema njima, njihovom radu, poruci za koju su dali truda i vremena, ali prezira i odnosa prema sebi. Kako je u svijetu politike, tako je u kulturi i svim drugim segmentima društva. Autori nisu krivi, krivi su konzumenti. Kriva je njihova nezainteresovanost za vlastitu sudbinu, kriv je njihov bijeg od vlastitog interesa, od životne važnosti. U okrilju atmosfere takve misli i prakse, prenositi iskustva, znanja i spoznaje, skoro je nemoguća misija.

Općepoznato je da padom kvote interesa, interesenata i konzumenata, pada i produkcija svega onog namijenjenog konzumiranju, bilo da je riječ o tekstovima, knjigama, muzici ili bilo čemu drugom. Konzumenti su ti koji upravljaju cijenom, vrstom, kvalitetom i količinom. Producenti i autori, zainteresovani ili ovisni o zaradi, samo su proizvođači želja klijenteli konzumenata, koji se pod jasno definiranim uvjetima ne osvrću na cijenu, vrstu, kvalitetu i količinu. Ukoliko ostanu bez kontrole „kvalitete želja“ konzumenata, oni prerastaju u prodavače i preprodavače pustih snova, dima i magle.

Prvi koji se budu konfrontirali sa argumentima, kako i kada god se oni pokazali istinitim, doći se kasno. Oni koji rade sa argumentima vjeruju samo u novac i bogaćenje. To je njihov jedini argument, alfa i omega. A, kada argument proradi u Bosni i Hercegovini, ne sumnjam i u drugim državama Balkana, sve je moguće. Govorimo o paradoksima koji su mogući, jer se prostor na Balkanu pokazao punim paradoksa koje je on omogućio. Kako objasniti društvu da rade protiv sebe ? Da uništavaju sebe i druge i da je to jedan domino efekt koji sistem globalizma Novog poretka smišljeno vodi i kontroliše i da su vlade njihovi poslušnici.


Oni rade za njih, zauzvrat samo oni i njihovi «poslušnici sistema u lancu» dobivaju mrvice dobiti mjerene u milionima i milijardama. Njihova računica je da pod okriljem pseudodemokracije, uz pomoć raspirivanja međusobnih nacionalizama,  preko zainteresiranih struktura vlasti, za svoj račun - nacije koje zovu „narodom“ - pozovu na kasu. Riječ je o piramidalnom sistemu u kojem samo oni na vrhu beru vrhnje. Kako objasniti društvu da radi protiv sebe? Ako prodaje vodu i sve vrijedne resurse da će jednom ostati bez vode i bez vrijednih resursa. Šta će reći žednim unucima kada ih budu pitali gdje je voda?

Gdje je zemlja? Gdje je struja? Jesu li zaboravljena baš sva javna upozorenja? Jeste li zaboravili javno upozorenje, ne samo na političkoj ravni, jednog neobično aktivnog i vrijednog akademika Esada Durakovića: «Moja unučad će Arapima biti hamali?»[3] Ako niste, pročitajte.

Postoje tone znanja pretočenog u riječi koje niko ne sluša i prema njima se ophodi  dovodeći sebe u položaj u kojem se nalazi. Sa malo pažnje položaj bi mogao biti bolji, dapače, jer nije samo riječ o tome da li je neko namjerio da vas prevari, već i uništi. Sama osluškivanja nikome neće i nisu donijela promjene.

Upamet, i čuvajte se sebe.

Čuvajte se čuvara prevare!
 



Referenca

[1] Uništavanje vlastitog ognjišta, kuće, države, domovine, op.a. hč

[2] Đubre svakog društva puno štetnih organizama: pokvarenih političara, iskvarenih lekara i advokata, nabeđenih analitičara, gramzivih eksploatatora... Širok je dijapazon štetnih organizama koji plutaju u tom đubretu. Ima tu starleta, umišljenih intelektualaca, kupaca raznoraznih dr. mr. i dipl. diploma... Krupni i sitni kriminalci ne spadaju u ovo đubre. Oni se nalaze na dnu kao talog društva. To što su na dnu ne znači da su pripadnici pseudo-elite značajniji. Kriminalci su jednostavno diskretni tipovi, sa više samopoštovanja od đubreta koje pluta na vrhu društva. Koriste usluge ovog đubreta ali se nerado druže sa njima. (https://vukajlija.com/pseudo-elita/730048)

[3] https://hamdocamo.wordpress.com/2016/11/30/esad-durakovic-moja-unucad-ce-arapima-biti-hamali/



This Page is Published on December 19, 2017 in the Web Magazine „ORBUS.ONE“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 19.12.2017 - Last modified:19.12.2017.
BALKAN AREA





ACTUA HOME PAGE