TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







Hamdo Čamo

ACTUA HOME PAGE





 



D  E  M  O  K  R  A  T  S  K  I    K  O  M  P  A  S

PROCES DECENTRALIZACIJE JUGOSLAVIJE

Piše: Hamdo Čamo



Ilustracija

 

Zürich, 09.12.2017. - Zajednica naroda Jugoslavije dugo vremena je uspješno živjela i funkcionirala zahvaljujući, dijelom „velikodušnom bonusu aktivnog sudjelovanja u antifašističkoj borbi“ tokom Drugog svjetskog rata, što će se kasnije odraziti kao „korisna politika otpora SFRJ politici Moskve“ , što je odgovaralo Zapadu, dijelom zbog aktivne politike nesvrstanih u kojoj je Jugoslavija niz godina imala ključnu poziciju na međunarodnoj političkoj sceni.


Dug je loš drug

Bez obzira što su mišljenja i danas podjeljena, griješe u ocjenama oni koji tvrde da se Jugoslavija raspala zbog smrti Tita. Naprotiv, njegova smrt poslužila je tek kao katalizator onome što je u tišini iza pozornice i na sceni svjetskog tržišta započeto naftnom krizom s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća a završeno smrću svjetskog realnog socijalizma. Ne slučajno. Kamate na kredite Zapada rasle su brzinom plime i Jugoslavija se u njima grcajući nesrazmjerno zaduživala. Tako je u vremenskom intervalu od 1971-tih - početkom izbijanja naftne krize do sredine 80-tih godina prošlog stoljeća - jedna milijarda dolara narasla na preko 20 milijardi dolara spoljašnjeg duga.

Generacije tog vremena se još živo sjećaju svih mogućih reformi koje su ukazivale da čak ni mnogobrojne reforme nisu dorasle vraćanju nagomilanih dugova. Bez obzira što su se svi prihodi slijevali u političke centre, u Beograd kao glavni grad najviše, potom u druge republičke centre na sjeveru, dok su južni dijelovi zemlje mahom zaostajali. Osim toga Hrvatska je bila nezadovoljna zbog prihoda od turizma koji su nastajali mahom na Jadranskoj obali završavali na stolu prihoda u Beogradu. Mnoga rješenja nisi zadovoljavala brojne apetite od pozamašnog kolača na Saveznom nivou, čijeg dijela se nije htio odreći gotovo niko, čak niti u ime temeljnih ubjeđenja toliko ponavljanog „bratstva i jedinstva“. Vlastiti džepovi u odnosu na bratsku ljubav imali su važniju ulogu.

Svemu tome kumovale su struje kojih nije nedostajalo u vrhu Jugoslavenske armije, koji su se osjećali zakinutim još donošenjem Ustava 1974. Sa Ustavom iz 1974.  JNA nije više imala moć, a niti budžet, koji je imala prije toga. Osim toga vrhovima JNA nikada nije odgovaralo stvaranje Teritorijalne odbrane kao sestrinskih oružanih snaga koje su mudrom odlukom organizovane kao najefikasnija vojna snaga narodne odbrane teritorija svih republika i pokrajina.

Mnogi nisu shvatali snagu te organizacije, osim Slovenije kako će se to kasnije pokazati u praksi prvih sukoba 90-tih. Osim toga, Ustavom 1974. osim što su Muslimani u Bosni i Hercegovini priznati kao narod, u svakoj republici i pokrajini uspostavljeni su paralelni sistemi državnih struktura vlasti i oružanih snaga. Svaka republika i pokrajina dobila je parlament, predsjedništvo i vrhovni sud. Kresanje vojnog budžeta kojim je raspolagala JNA nije odgovaralo svima koji su bili pogođeni.


Krizu su pratile skoro najplodnije godine rada na nivou kulture i umjetnosti. Pa, ipak, kriza koja se može porediti sa današnjom krizom zaduženja Grčke što je bio preveliki zalogaj u zemlji u kojoj su vladale centripetalne sile. Kriza prezaduženosti bila je kap vode koja je inicirala svaku vrstu građanskog a onda i političkog nezadovoljstva, koje se podržavano nacionalističkim govorima poput poplave prelijevalo iz republike u republiku, slijevajući se u općinske kotare, često s negativnim konotacijama.

Poslije smrti Tita 1980. javljaju se silnice i struje koje su tražile način da se izađe iz krize, ali i snage koje su u krizi već kovale planove da bi mogle izvući određene dobiti. Jugoslavija se cijepala po šavovima, pri čemu nije izostalo djelovanje vanjskih faktora ; od nezaobilaznog djelovanja kanalima svjetske banke, otvorenim kanalima djelovanja Vatikana, prikrivenim kanalima djelovanja Njemačke, sve do sunovrata kasnijih učešća i podrške drugih država svijeta u sve otvorenijoj borbi protiv komunizma.

Mada Jugoslavija osim na vlasti sa Komunističkom partijom nije bila komunistička zemlja, već istini za volju tipična socijalistička zemlja, ne uočavajući razlike ona je spadala pod čekić «plana rušenja totalitarnih režima ». Da se historija zna našaliti, u navali rušenja široko su učestvovale zemlje «sila Osovine», gubitnice u Drugom svjetskom ratu.


Sredinom 80-ih svijet i Evropa bili su pred velikim odlukama. SR Njemačku je hvatala panika da bi moglo doći do ozbiljnih sukoba i većih komplikacija, s pravom, jer se nalazila u sendviču između vojno-političkih blokova, a trudila se svim silama da što prije isprati sa svoje teritorije američke vojne snage koje su na njenim prostorima boravile još od kraja Drugog svjetskog rata. Par godina prije događaja koji će uslijediti, vodila se tiha diplomatska priprema ujedinjenja dvije Njemačke.

U SR Njemačkoj na raspolaganju stoje sve raspoložive političke snage, a one su imale ogroman potencijal, uostalom, kao i mnogi političari savremenici tog događaja (Helmut Schmidt 1918 – 2015 ; Helmut Kohl 1930 – 2017 ; Willy Brandt 1913 – 1992; Hans-Dietrich Genscher 1927 – 2016 ; Erich Honecker 1912 – 1994; Michail Sergejewitsch Gorbatschow 1931 ; Ronald Reagan 1911 – 2004). U Sovjetskom Savezu u toku je bila Perestrojka koja je za kratko vrijeme donijela neobično krupne promjene na međunarodnoj sceni.

Svi su sa strahom očekivali krupna dešavanja, među kojima su bili veliki strahovi od izbijanja međunarodnog konflikta širih razmjera. Kako je mnogo toga dogovarano i odobravano iza zavjese, uz političke i vojne garancije predstavnika velikih sila uskoro je krenula lavina događaja, valovi izbjeglica iz zemalja pod kišobranom Varšavskog pakta bježala je Zapadu. Konačno 1989. godine uslijedilo je urušavanje režima u DDR-u što vodi padu i rušenju berlinskog zida.

Dugo godina nakon slijeganja prašine gospođa Merkel će javnosti reći kako je pad Berlinskog zida bio „epski udarac tiraniji“. Padom Berlinskog zida, padom vladavine Čaušeskua u Rumuniji, za mnoge je palo u zaborav sve što se prije toga događalo i što je vodilo otvaranju ere uspostave novog svjetskog poretka i globalizma.



Memorandum SANU, fundament velikosrpskog projekta

Počeci epskih događaja koji su vodili padu Berlinskog zida, počeci su raspada Jugoslavije, neki smatraju čak i nepunu godinu nakon Titove smrti. Naslanjajući se na događaje iz 1968. godine 1981. godine Kosova konačno zahtijeva status Republike. Mada je i u Vojvodini bilo pokreta i najava, Vojvodina je za nek vrijeme ostala mirna Pokrajina. Masovne demonstracije na Kosovu prerasle su u opsadno stanje koje će rezultirati događajima koje slijede. Osnova sukoba su srpski nacionalizam koji pobija tvrdnje Albanaca da su oni svoji na svome još od vremena Ilira, koji se historijski smatraju njihovim potomcima. Stanovnici Kosova su se suprotstavljali svakoj politici asimiliacije Srbije uključujući političke manipulacije popisa stanovništva.

Nesklad historijskih argumenata Srbije nije prisutan samo na Kosovu, on će biti vidljiv na prostorima čitave Jugoslavije što će uskoro potvrditi događaji koji slijede. Jedan od pogubnih momenata za Jugoslaviju kao zajednicu naroda i narodnosti biće slijed nacionalističke logike srpskih i hrvatskih političara konceptom politike Jugoslavije iz vremena između dva svjetska rata koji je bio generalno u sukobu sa politikom nakon Drugog svjetskog rata.

Osnova pogrešne politike bila je da se nesuglasice i planovi uglavnom velikosrpskog i velikohrvatskog pitanja i nacionalizma mogu iznijeti na leđima drugih zemalja, prije svega na leđima Bosne i Hercegovine. Raskrinkavanje projekta Velike Srbije dokazan je tokom procesa suđenja srpskog nacionaliste Vojislava Šešelja, što je vidljivo i iz njegove presude od strane Međunarodnog suda pod tačkom 5. Statuta Međunarodnog suda o individualnoj odgovornosti, te tačkom 6. o udruženom zločinačkom poduhvatu.


Decentralizacija Jugoslavije započeta 1971. «Hrvatskim proljećem » nastavlja se u Srbiji u Beogradu.  Beogradski dnevnik "Večernje novosti" u dva nastavka 24. i 25. septembra 1986. godine objavljuje Memorandum SANU, u dva dijela: "Kriza jugoslavenske privrede i društva" i "Položaj Srbije i srpskog naroda". Integralni tekst Memoranduma nije objavljen u Jugoslaviji sve do 1989. godine. U drugom dijelu naglašeno je «da srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi». Predsjednik Srbije Ivan Stambolić odmah je po objavljivanju izjavio da je memorandum "smrtonosni ratni manifest za srpske komesare". Malo ko je znao koliko je bio u pravu.

Prije nego se i sam osvjedočio proročanstvu vlastitih riječi Petar Stambolić je nestao. Na političkoj sceni se pojavio bivši direktor prvo Tehnogasa, a poslije i Beogradske banke, Slobodan Milošević, koji će se kao pragmatičan političar povodom 600 godišnjice Kosovske bitke na Gazimestanu (Kosovo) 1989. godine održati poznati govor, zapravo objavu rata. Vrhuncu uspona velikosrpskog nacionalizma doprinijele su Miloševićeve izjave "Niko ne sme da vas bije", i "Ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo".

Odaslate su i poruke kako granice Jugoslavije nisu historijske granice Velike Srbije, što je objeručke prihvaćeno od strane političara velikohrvatskih nacionalista. Takvo razmišljanje pokrenulo je lavinu nacionalizma po kojem svako ima pravo na bilo kakvu teritorijalnu zadovoljštinu; to što teritorija historijski i činjenično pripada drugima, nije bilo toliko bitno.


U Rumuniji je 25.decembra 1989. ukinuta diktatura strijeljanjem Nikolaja i Elene Čaušesku. Političke manipulacije Miloševića (koji je Crnogorac, ali se izjašnjava kako Srbin) na Kosovu, kasnije i šire, kumuju („malo Srbi, malo Crnogorci“) političari Crne Gore - Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović, što će voditi krnju Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) početku rata na prostorima Jugoslavije. 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije održan od 20. do 22. januara 1990. godine u beogradskom centru "Sava",  blijeda je kopija scenarija koji je vodio disoluciji države.

Napuštanjem sjednice i putem proglašavanja samostalnosti krenula je Slovenija, Hrvatska,  potom Makedonija i Bosna i Hercegovina. Napad krnje Jugoslavije na Sloveniju tokom 10-dnevnog rata vodile su trupe „transformirane JNA“, preobražene u isključivo srpsko-crnogorsku vojsku. Uslijedile su agresije i krvavi sukobi koji će se djelimično zavrišti vojnim dejstvima u kojima će „NATO da ih bije“, nakon što su počinili stravične zločine na Kosovu. Završnu riječ dao je Međunarodni sud u Hagu proglašavajući pojedine zemlje agresorima, njihove vojnike i naredbodavce ratnim zločincima.


Zürich, 09.12.2017.  HAMDO ČAMO



This Page is Published on December 9, 2017 in the Web Magazine „ORBUS.ONE“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 09.12.2017 - Last modified:10.12.2017.
BALKAN AREA





ACTUA HOME PAGE