TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Nihad Filipović





ACTUA HOME PAGE





 




PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6.dio)

Nihad Filipović



Josip BROZ TITO ZA POČETNIKE

 

U petom nastavku serije tekstova na temu “Prepoznavanja bošnjaštva”, kroz vizuru identitetskog prepoznavanja posebnosti bošnjačkog naroda, ukazano je na neka pozitivna postignuća totalitarne komunističke vlasti, odnosno, kako se to paušalno označava u svakodnevnoj komunikaciji, Titove vlasti ili titoizma, koje smo kao takve imali u Jugoslaviji i Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u period nakon Drugog svjetskog rata, pa do kraja 1980-tih i početka 1990-ih, kada se taj sistem, napušta, a jugoslavensko društvo pokušava transformaciju na tržišnu ekonomiju i demokratski pluralni politički sistem.

Pomenuto je konačno priznanje narodne posebnosti bosanskim muslimanima 1970., pomenuto je vraćanje bosanskog teritorijalnog integriteta uništenog sporazumom Cvetković-Maček iz 1939., i kasnije uspostavom tz. Nezavisne Države Hrvatske, pomenuta je sekularizacija društva (bez koje nema elemenata građanskog u društvu), edukacija naroda (bez koje nema narastanja demokratske svijesti u društvu) i pomenuta je emancipacija žena (kao sine qua non tj. uvjet bez kojega ne ide, prirodna mjera emancipacije društva, nešto bez čega nema i nije moguće govoriti o društvu oslobođenom seksističke paradigme).

Obzirom da je već konstatirano, kako je nesposobnost kritičke percepcije historije, ozbiljan društveni problem u Bosni, jer ta naša nespremnost da se suočimo sa nekim teškim i neprijatnim istinama o vremenu iza nas, sužava nam vidike u traženju rješenja za sasma novo vrijeme i odnose u vremenu koje gradimo danas; budući dakle ima potrebe rasvjetljavati taj mrak i to neznanje u glavi našeg prosječnog čovjeka, o našoj prošlosti, (vidjeli smo, posebno su tu “problematični” Osmanlijski period dominacije našim prostorom, i naša bliža prošlost, vrijeme i sistemu u kojemu smo živjeli takorekuć do juče, i u kojemu smo kao ljudi formirali), te obzirom da sam se već osvrnuo u ovome radu na Osmanlijski period (drugi nastavak, pod naslovom “Pusto Tursko”) kao i na neke kulturološke aspekte (posmatrano iz bošnjačke vizure), perioda komunističke dominacije prostorom našeg življenja, (treći nastavak, pod naslovom “Srbizam, komunizam i turkofobija”), te da je napravljen i kraći osvrt na tokove nacionaliziranja Bošnjaka (četvrti nastavak pod naslovom “Bošnjaci i nacionaliziranje Bosne”, kao i peti, pod naslovom, “Kritička percepcija historije kao uvjet državotvorne svijesti Bošnjaka”), evo sada još nekoliko kritičkih opservacija o komunističkom period naše historije i posebno o Titu, titoističkom naslijeđu i toj idolatriji koja traje kao fenomen u kojemu iščitavamo netolerantan um, podanički mentalitet, i sve u sve, nespremnost nekih naših ljudi da se suoče sa slobodom i svim konsekvencama koje za sobom povlači življenje u slobodi. Ta nesposobnost naših ljudi, prema mom razumijevanju, u direktnoj je vezi sa titoističkim duhovnim naslijeđem koje je ostalo živjeti u glavama tih ljudi i nakon pada jugoslavenske komunističke utopije i te društvene laži u kojoj se živjelo u tom vremenu. Otuda ovaj tekst.

Dakle, pomenuto je masovno obrazovanje naroda i emancipacija žena kao proboj koji je napravila komunistička vlast. No ako smo već u ravni kritičkog osmatranja, onda je nužno direktno adresiranje na opću manipulaciju obrazovnim procesom koji je u komunističkoj Jugoslaviji i SRBiH, bio pod snažnom marksističkom indoktrinacijom tzv. naučnog socijalizma, što je podržavano državnom represijom na slobodno mišljenje. Takvim obrazovanjem nije se razvijala kritička svijest kod đaka i studenata; marksistički odgovori na teška i višestruko komplicirana društvena pitanja imali su biti konačni, a svaki disonantni ton, represivno je ušutkivan.

Na ovo primjeru je već jasno, da društvo, sa takvim obrazovnim sistemom, ne funkcionira u uvjetima slobode, već u uvjetima neupitno zadatog; a to je onda dogma, copy-paste religijska paradigma, koncept s onu stranu nauke. Jer ako je nešto nauka i naučno, onda je upitno, podložno kritičkoj opservaciji. Ne možete za nešto trvditi da je posljednja riječ nauke, kao što su komunisti tvrdili za marksizam i taj bajagi “naučni socijalizam”. U nauci takvo što ne postoji. U nauci nema posljednje riječi. Posljednja riječ je teološki koncept, a ne naučni diskurs.

Takav obrazovni diskurs, rezultiraće katastrofalnim učinkom na stanje narodnog duha i posebno stanje duha inteligencije i intelektualaca, nenaučenih kritički misliti i kroz kritičko propitivanje, dolaziti do logičkih i racionalnih zaključaka.

 


Opismenjavanje i politički rad sa drugaricama

 

Što se tiče, u ovome radu već pominjane, ženske emancipacije i promjena načina na koji se sagledava položaj, mjesto i uloga žene u društvu, taj tok komunisti su usvojili kao progresivni dio lijeve političke artikulacije. Međutim, u praksi, sem administrativno dirigiranog skidanja zarova muslimanki i opismenjavanja žena te nekih postignuća u okvirima radnog prava i beneficija po osnovu doprinosa u radu, komunisti na polju emancipacije žene, u ključnoj ravni produktivnog življenja, a to je ravan odlučivanja, NISU ostvarili stvarni proboj ka razbijanju historijski etabliranih predstava o mjestu, ulozi i položaju žene u društvu. Da je to tako, pokazala bi svaka analiza prisutnosti žena u partiji, u razdoblju komunističke vlasti, 1945.-1990., u tzv. društveno-političkim organizacijama, u organima vlasti, u skupštinama itd.

Komunistička emancipacija žena se tako u životu svela na opismenjavanje u okvirima akcije općeg opismenjavanja naroda i na stotinjak žena narodnih heroja čija su se imena unesena u historijske čitanke i udžbenike, a koje su mistificirane kao nadnaravna, neustrašiva bića natprirodnih moći, što sa klicanjem komunističkoj partiji i Titovim imenom na usnama, bacaju bombe na tenkove, idu na vješala i skaču u smrt. Nigdje, ili rijetko, susrećemo žene kao (17)ranjiva bića, majke, sestre, supruge, gurnute u haos rata koji iz nje izvlači ono nadljudsko, e da bi odbranila život, ljubav, dijete, porodicu – ono do čega je svakoj ženi najviše stalo, ono što ženu čini ženom, stvorenjem stvaranja života, a ne razaranje i ubijanja. Nigdje žena i njihovog doprinosa u pozadinskom radu kao jedne od značajnih karika u svakom ratu; više su djeca u tom smislu zastupljena bila u literature i obrazovnom procesu nego žene. I konačno, ono što je i najvažnije, pomenuh gore, a ovdje ponavljam, jer radi se o kruscijalnoj stvari emancipacije društva, nigdje žena, shodno njihovoj zastupljenosti u populaciji, u organima vlasti i odlučivanja.

Moguće bi, i rasplet jugoslavenske krize 1990-ih, bio sasma drugačiji, rat bi se možda i izbjegao, da je SKJ, kako je inače javno proklamirano, STVARNO poradio na istinskoj emancipaciji društva, otvarajući ženama organe odlučivanja, zakonski uređujući da u partijskim, zakonodavnim, izvršnim, pa i sudskim organima vlasti, MORA biti osigurana zastupljenost žena shodno njihovoj zastupljenosti u društvu. Jasno, ovo je tek špekulacija dobronamjernog političkog uma, jer u ravni političke filosofije, emancipacije društva nema, bez zakonom uređene pluralizacije društva. Nije dovoljno obezbijediti samo proporcionalno prisustvo žena na mjestima odlučivanja, ako nije zajamčen pluralizam mišljenja i slobodna artikulacije različitog mišljenja. Ali, neporecivo je da je emancipacija žene, pretpostavka emancipacije društva. A zakonom osigurano prisustvo žena u organima odlučivanja je ključna pretpostavka istinske emancipacije žena, a to onda znači i društva. Prisustvo žena na mjestima odlučivanja obezbjeđuje izbalansiran psihološki odnos naizgled opozicionih, a u osnovi komplementarnih silnica muškog i ženskog ega, patosa, poriva, nagona, energije, interesa itd. To onda jasnije, i iznad svega istinitije, reflektira istinsku, tj. stvarnu sliku raspoloženja društva. Društvo ne čine samo muškarci. Društvo čine i žene, i ako ih nema na mjestima odlučivanja i upravljanja društvom, onda je muški ego neupitan, a muška psihološka slika lovca i mužjaka, čije su refleksije u društvenoj ravni: ponos, obraz, čast, dostojanstvo, prestiž, itd., ostaje bez potrebnog kontrapunkta ženske psihološke slike, čije su refleksije: održanje života, djeca, porodica, zaštita slabijih, stabilnost, zdravstvena zbrinutost, efikasan socijalni sistem zaštite od nezaposlenih do zbrinjavanja beskućnika, itd.

I konačno, evo nas u ravni direktnog adresiranja na Tita i titoističko duhovno naslijeđe. kazaću to jasno, jer ima potrebe oslobađati se mraka koji, kao ideološko naslijeđe indoktrinacije iz vremena komunističke Jugoslavije, hara bosanskom, i specifično bošnjačkom duhovnošću; evo moje (naše) početne teze: Jugoslavenske komuniste i Tita, kao neupitnog lidera komunističkog pokreta, prije svega, zanimala je vlast i održanje na vlasti.

Ovo pada kao teška intriga na mnoge uši navikle na totalno drugačiji diskurs kada je o komunistima, i posebno o Titu i njegovoj vladavini riječ, ali dublja analiza ideja oko kojih se KPJ politički uvezivala i načina borbe za provedbi tih ideja u praksi, te analiza Titovog ponašanja, kako u vremenu borbe KPJ za vlast i njegove osobne ambicije za poziciju lidera u KPJ, tako i nakon osvajanja vlasti, ukazuje upravo na taj zaključak; i to se u ravni činjenične i intelektualne argumentacije može uspješno braniti kao održiv i logički uvezan zaključak; (pod intelektualnom argumentacijom podrazumijevam logičko uvezivanje djelića spoznaje u zaključak, odnosno moguću ili vjerovatnu istinu o posmatranom fenomenu, često međutim, ne u pravilu, ali često, bez direktnih historijskih artefakata kao dokaza u prilog logički izvedenog zaključka; koji artefakti možda i postoje, ali su zaštićeni tajnom i nedostupni su široj javnosti).

Marksističke ideje koje su generirale komunističke pokrete širom svijeta pa i u Jugoslaviji, legitimne su. Nelegitiman je način borbe za osvajanje pozicija vlasti i implementiranje tih ideja, usvojen sa strane komunista, a to je revolucionarno nasilje. I nelegitiman je način održanja na vlast, a to je politička diktatura i opresija na slobodno mišljenje i artikulaciju političkih ideja i opoziciono udruživanje. To je ta ključni feler, ključna greška u načinu mišljenja i načinu provedbe zamišljenog, koja je u, medicinski kazano, genetskom kodu marksizma-lenjinizma i tim slijedom naravno i titoizma, maoizma, kastrizma, polpotizma i svih tih komunističkih diktatura i diktatora, širom svijeta.

Komuniste nisu zanimali putevi i metodi regularne demokratske borbe za pridobivanje podrške građana za njihove ideje i planove. Zapravo, ta metoda borbe za proklamirane ciljeve, budući je pozivala na nasilje u svrgavanju vlasti i obećavala diktaturu, navodno naroda i narodnih predstavnika (jednom nakon osvajanja vlasti), i mogla je jedino biti vođena kombinacijom nelegalnih i legalnih metoda borbe uz upotrebu nasilja: od verbalnog nasilja do psihološkog pritiska na građane i opoziciju medijskim presingom i “spontanim” reakcijama radnika, seljaka i poštene inteligencije”. Tu su komunisti na dlaku isti kao fašisti koji se pretvaraju i glume pristajanje uz slobodne demokratske metode borbe za vlast, a jednom kada se nađu u prilici da učestvuju u vlasti, koriste osvojenu poziciju za dokidanje slobode i instaliranje svoje totalitarne vlasti.

Tako su se sovjetski komunisti dočepali vlasti nakon Februarske revolucije 1917., gdje je car već abdicirao, monarhija ukinuta, republika uspostavljena, a osnovana demokratska Privremenu vladu Kerenskog (Aleksandar Fjodorovič), sa čime se Lenjin i komunisti ne mire, (jer njih zanima isključiva, samo njihova, monopolistička vlast), pa stoga svrgavaju Privremenu vladu, posve nepotrebno, na izričitu Lenjinovu naredbu, mučki ubijaju carsku familiju, cara, caricu i petoro malodobne djece) i zavode diktaturu; tako su se Hitler i njemački nacisti dočepali vlasti: manje-više slobodan demokratski uspon na vlast, koristeći ekonomski haos u koji je Njemačka upala 1920-tih, a onda ukidanje slobode i uspostava totalitarne vlasti; i tako su se jugoslavenski komunisti dočepali vlasti: korištenje haosa Drugog svjetskog rata za provedbu plana osvajanja vlasti, ali kako zbog zapadnih saveznika iz rata, nakon istog, našavši se u fokusu anglo-američke pažnje i interesa, nisu mogli ići direktno na ukidanje slobode, pristaju na bajagi demokratsku utakmicu na izborima za tzv. Konstituantu (Ustavotvornu Skupštinu), partiju maskiraju tzv. Narodnim frontom (slično kao što su se kasnije koristili tzv. Socijalističkim savezom radnog naroda), gdje onda kroz taj filter, koristeći auru pobjednika u ratu, ideološkim presingom i nasiljem, likvidiraju svako opoziciono mišljenje), stotinama hiljada građana oduzimaju biračko pravo (što onda povlači za sobom lišavanje mnogih drugih prava građana) i na taj način u startu čini izbore neregularnim.

Demokratska opozicija, demokrati, radikali, zemljoradnici, koja još uvjek, zbog pomenutog insistiranja zapadnih saveznika, kao kakav- takav faktor u političkoj utakmici postoji, pa ima i svoj list “Demokratija”, kojim se redovno oglašavaju u javnosti, nakon tih mjera odlučuje ne izaći na izbore. Komunisti bajagi izražavaju žaljenje pa i ljutnju na apstinente koji eto, ne žele učestvovati na “najpravednijim izborima održanim do sada u Jugoslaviji”, ali odmah nakon izbora, koji uz pomoć tzv. (18)“ćorave kutije”, očekivano ubjedljivo dobivaju, nakon pažljivo (19)organiziranih “spontanih” demonstracija radnika koji su štampali “Demokratiju”, pa biva “nezadovoljni” onim što štampaju (i tako sebi i svojim porodicama zarađuju kruh), odbijaju daljnju saradnju i printanje lista, gdje onda komunisti, ispunjavajući želje radništva i poštene inteligencije, najprije plijene jedno izdanje “Demokratije”, a potom likvidiraju i list i opoziciju, te zavode otvorenu diktaturu koja traje sve do pada komunizma početkom 1990-tih. Nakon toga, Tito prima britanske parlamentarce i novinare i u odgovoru na jedno novinarsko pitanje (20)kazuje: “List je htio pisanjem unijeti duh razdora, nepovjerenje prema Armiji, a pored toga htio je iznijeti niz neistina vrlo destruktivnog karaktera. Ljudi koji pišu u tom listu svim su se silama trudili da napišu nešto na osnovu čega bi mi mogli zabraniti list, a da bi zatim oni tu zabranu koristili za tvrdnje kako kod nas nema demokratije. A mi smo pokazali da je kod nas demokratija i da ih možemo zaplijeniti. To su bile provokacije, a zapljena je zasnovana na zakonu”. Tom prilikom Tito je obećao da neće biti daljnje represije prema “Demokratiji” i, ispostaviće se, (21)slagao, jer je odmah nakon izbora list zabranjen.

I tako, nakon “demokratskog” osvajanja vlasti, slijedi otvorena, ničim sputavana, dapače, sada kokano “demokratski legitimirana” najcrnja represija, a Jugoslavija se ustrojava kao titoistička kopija staljinističkog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Ostalo je, što kažu historija. Zna se: desetci hiljada pobijenih, represija na slobodno mišljenje i javnu riječ, katastrofalna ekonomija koja se održavala tek pragmatičkim manevrima usmjerenim ne na istinsku reformu neodrživog stanja, nego na preživljavanje na pozajmicama, na kojima se onda gradio bajagi ekonomski proboj i rast životnog standarda, užasan politički sistem jednoumlja koji je bio naprosto uvreda za inteligenciju, u epohi tzv. hladnog rata između kapitalističkog i demokratskog političkog zapada i zemalja tzv. “narodne demokratije” (kakav pleonazam, narodne, pa još demokratije) socrealističkog istoka, koja epoha traje u Evropi i svijetu nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do pada Berlinskog zida, balansiranje na osjetljivoj političkoj vagi straha, podozrivosti, sumnje, istinitih, manje istinitih i pogrešnih predstava, predrasuda i stereotipskog doživljaja, mišljenja i otvorenog laganja jednih o drugim; i sve tako, pa dok traje. A sve skupa popraćeno ideološkim, obrazovnim (od osnovnog obrazovanja do univerzitetskih specijalizacija) i medijskim (od štampe, preko književne publicistike do filma, radija i televizije) presingom, hvalospjevima o veličini ideje, uspješnosti modela i mudrosti lidera, socijalnoj pravdi, ostvarenom bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti itd. Pragmatizam modela – Poslije mene potop, razvijen do perfekcije.

 



J. B. Tito i Dobrica Ćosić: pragmatizam i laž kao vještina vladanja

 

To se tako primilo i uhvatilo tako dubok korijen u duhovnosti naših ljudi, da evo i danas, duboko u četvrtoj deceniji od Titove smrti, i preko dvadeset godina od završetka rata, koji se me može ni razumjeti ni objasniti, bez sagledavanja uzroka ponašanja ljudi koji su proizveli rat, a koje uzroke treba tražiti upravo u tom jugoslavenskom komunističkom i titoističkom period dominacije našim prostorom i životima, koji nas je ostavio prikraćenim za istinski demokratski model i ustroj društva, gdje nije razvijen sistem institucija i razvijena navika rješavanja društvenih pitanja i problema kroz institucije sistema, pa naši ljudi ni danas, kada je unatoč svim glupostima i kriminalu modela koji je ustrojen nakon domovinskog rata 1992.-1995., ipak otvoren prostor slobode, ne uspijevaju osloboditi se šablonskog, totalitarističkog, kvazi-lijevo politički pozicioniranog modela mišljenja. I to je vidljivo u svim sferama društvene organizacije i življenja: od intelektualaca i inteligencije, koji su tek, budžetskim sinekurama i državnim beneficijama, solidno nauljeni šarafčići kvazidemokratskog sistema, i mahom su, gotovo svi, od prvog do posljednjeg viđenijeg našeg intelektualca, kvazilijevo politički usmjereni, gdje zapravo i nerazumiju ideju liberalizma, slobodnog tržišta i na njemu ustrojenog slobodnog društva, preko političara koji funkcioniraju na isti ili jako sličan način na koji su funkcionirali komunistički operativci i aparatčići, do sluganske kulture i kulturnjaka lišenih sposobnosti, što bi narod kazao - ni po babu ni po stričevima, istinskog kritičkog načina mišljenja i odmaka od jednog neodrživog modela organizacije društva.

Evo npr., naprijed pomenuto insistiranje i Titovo osobno istrajavanje na Bosni kao posebnom jugoslavenskom entitetu, jeste znak njegove pragmatičnosti, gdje mu je, u funkciji održanja Jugoslavije, komunističke i njegove osobne vlasti, bila potrebna upravo takva BiH. Jednom naime svrstana bilo na hrvatsku ili na srbsku stranu ili jednom podjeljena, ona gubi značaj srbsko-hrvatskog balansa koji zapravo održava Jugoslaviju kao državu, a komunističku partiju i njega kao predsjednika, na vlasti. Da je to doista tako, uvjerili smo se 1990-ih u postupku raspada Jugoslavije, kada dolazi do srbsko-hrvatskog paktiranja na poslu podjele Republike Bosne i Hercegovine.

Dakle, čim je otvoren tok delegitimiranja Jugoslavije, nanovo se otvorilo bosansko pitanje iz vizure srpskog i hrvatskog radikalnog etnonacionalizma. Tito je vrlo dobro razumio tu relaciju s/h etnonacionalizma spram RBiH i otuda, prema mom razumijevanju načina funkcioniranja Titovog političkog uma, ide njegovo insistiranje na bh. posebnosti i onom čuvenom - ni, ni, ni, već - i, i, i, tj. da Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već je i srpska i hrvatska i muslimanska; (upravo se ovaj redoslijed vrtio kao mantra iako su Muslimani i tada bili većinski bh. narod, pa bi bilo logično da je u tom slijedu taj pridjev muslimanska bio početni; no, što kaže narod, neće jezik nego pravo, tj. kako je u mišljenju formulirano).

Pitanje koje ovdje sada javno podastirem bosanskim intelektualcima je slijedeće: Ko se sjetio u ovaj i ovakav diskurs postaviti i osmotriti Tita i njegovu karijeru? Ima li takvih? Ako ima, javno se ne primjećuju. Dapače, sudeći po reagiranju na društvenim mrežama i u štampanim medijima, i danas, oni rijetki za koje primjete da bi mogli krenuti ili su krenuli ovim pravcem (npr. Fatmir Alispahić), od iste te intelektualne bulumente (jer intelektualci su ti koji kreiraju mišljenje ljudi sa kojima se suočavamo na društvenim mrežama i u medijima), bivaju optuženi da su retrogradni, da su fašistoidni, da su kleronacisti, da priželjkuju povratak begovata, da su turkofili, da su zavjerenici Novog svjetskog poretka, da su dio iluminantske zavjere, da su ovakvi i onakvi; sve samo ne pravo, a to je da se radi o ljudima koji samo pokušavaju slobodno misliti.

Dalje, sličnim logičkim slijedom moguće je argumentirati Titovo pristajanje na prenos suvereniteta sa federacije na jugoslavenske republike, pa tako i na SRBiH. Tu je nekoliko momenata u “igri”: najprije, nakon tzv. hrvatskog proljeća i srpskog liberalizma početkom 1970-ih, a uzimajući u obzir njegovu životnu dob i svijest da i njemu ističe biološko vrijeme trajanja, Tito je mogao sebi dopustiti politički relaksiraniji odnos spram republičkih partikularističkih tendencija, protiv kojih je inače bio sve vrijeme. Čitav njegov život je bio borba za unitarnu Jugoslaviju, vlast komunista u takvoj Jugoslaviji i naravno njegovo osobno održanje na vlasti kao neupitnog lidera. Tako da je ovo odstupanje pred kraj njegovog života, od onoga što je inače matica njegovog političkog djelovanja, naprosto moglo značiti – poslije mene potop; ili je to bilo, a ja osobno sam skloniji takvom vjerovanju, stvaranje pravnih pretpostavki za eventualnu disoluciju Jugoslavije nakon njegove smrti, ako već tako mora da bude, na, da takom kažem, pristojan, civiliziran način. Tito je naime, (a i njegovi saradnici, npr. Kardelj, Ćosić, Bakarić itd.; ima više izvora koji govore tome u prilog), instinktom rasnog političara osjećao, bio svjestan odnosno ZNAO je, da “stvari” u Jugoslaviji ne mogu vječno funkcionirati na način na koji su funkcionirale za njegovog života, za njegove vlasti i njegovog neupitnog autoriteta, i da poslije njega, Jugoslavija nužno upada u fazu političkih turbulencija, gdje je moguće sve, pa i raspad države. Na kraju krajeva, tzv. hrvatsko proljeće i srpski liberalizam su bili jasni znakovi u kom pravcu se kreću razmišljanja partijskih najjačih ljudi u dvije najveće jugoslavenske republike.

Prema mom skromnom mišljenju, otuda dakle taj Titov zaokret 1970-ih i prebacivanje težišta sa federacije na republičke piramide vlasti i odlučivanja. Opet je na djelu pragmatizam, doduše ovdje, u njegovim odmaklim godinama i pred kraj života, motiviran općim dobrom, a ne osobnim težnjom za održanje na vlasti. Ali svejedno, utilitaristički pragmatizam kao, da tako kažem, osobni žig načina na koji je Tito vladao, i ovdje je jasno prepoznatljiv i iščitljiv.

 


 

Naprijed je pomenuto i nacionalno klasificiranje Muslimana kao naroda u Popisu stanovništva 1971. Tvrdim, priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima 1971., u vezi je sa vanjskopolitičkim prioritetima jugoslavenskog komunizma, i osobnim ambicijama Tita u pomenutom vremenu, a to je međublokovska, tzv. nesvrstana spoljna politika, liderska pozicija Jugoslavije u tom pokretu i jasno, Titova osobna ambicija udovoljavanja sujeti karizmatičnog lidera u svjetskim relacijama.

U pokušaju argumentiranja ove teze, krenimo ovako: nije poznato da se iko time bavio, da je istraživao i tragao za motivima priznanja etničke posebnosti muslimanima baš te 1971. godine. Otkud to, kako i zašto baš tada? Zašto nije moglo ranije, zašto nije moglo odmah poslije rata kada je već u toku rata muslimanima u agitaciji za uključenje u narodnooslobodilčku borbu otvarana perspektiva ravnopravnog narodnog tretmana u novoj Jugoslaviji.

Uobičajeni odgovor koji se nudi na ovakva pitanje je da to nije bilo moguće zbog otpora jakog, prije svega srbskog, ali i hrvatskog nacionalističkog elementa u KPJ. To koliko istina toliko je i neubjedljivo kao odgovor na pomenuta pitanja. Tito je naime i tada bio jako moćan i faktički je mogao što je želio. A ako je već istina da je morao voditi računa o dominirajućem srbskom (i hrvatskom) elementu u partiji i njihovom mišljenju, te održavati taj s/h balans kao vagu na kojoj se održava stabilnost Jugoslavije i pečatira vlast komunista i njegova osobna liderska pozicija, jednako je tako istina da je nakon Brionskog plenuma 1966., i obračuna sa najmoćnijim srbskim komunistom Aleksandrom Rankovićem te čistkom u državnoj bezbijednosti, to moglo makar tada biti provedeno. Tito je i tada bio jednako moćan kao i 1971., a tzv. muslimansko pitanje jednako prisutno, ako ne u javnom diskursu u potrebnoj mjeri, zbog toga što partija nije (22)dozvoljavala prostora za javno artikulaciju tog pitanja, a ono sigurno jeste bilo prisutno u unutarpartijskim krugovima i diskusijama komunista. Pa ipak, to se pitanje ne rješava ni tada, te 1966., kada moćni Tito uklanja jednog takvog (23)moćnog (najmoćnijeg) srbskog partijca. Nego je odrađeno 1971.

Pitanje je zašto baš tada?

Evo mog pokušaja odgovora na to pitanje iz jednog, u nas, kada je o Titu i njegovoj vlasti riječ, slabo osvjetljavanog analitičkog kutka, a to je sagledavanje osobnih ambicija značajnih i ključnih aktera historijskog toka i načina na koji se te težnje i osobna nastojanja uklapaju u ono što je prevlađujuća osjećajnost, stanje duha, diktat razvoja u mišljenju i praksi, jednom riječju ono što je zahtjev trenutka i potreba rješavanja u vremenu.

Kao što je poznato Tito je partnere za razvijanje ideje pokreta politički nesvrstanih našao u liderima i politikama nekih većinskih muslimanskih zemalja odnosno zemalja sa značajnom muslimanskom manjinom (npr. Indija). Ideja dobiva na zamahu nakon što je u septembru 1961., u Beogradu organizirana prva konferencija Pokreta nesvrstanih, a prati je intenzivnija ekonomska saradnja, posebno sa nekim arapskim, dakle većinski muslimanskim zemljama (nafta i jugoslavenska potrebe za tim ključnim energentom).

Te 1961. godine, u martu mjesecu, (šest mjeseci uoči prve konferencije Pokreta nesvrstanih), po prvi put se nakon kraja Drugog svjetskog rata i uspostave komunističke Jugoslavije, bosanskim muslimanima, na Popisu stanovništva dozvoljava mogućnost popisnog izjašnjavanja kao muslimani - u etničkom smislu; (narod, narodnosti, etnička grupa – službena popisna klasifikacija primjenjena tim popisom). A deset godina nakon tog popisa, Popisom stanovništva iz 1971., muslimani se iz trećerangirane etničke popisne klasifikacije, prevode u prvu popisnu kategoriju, kategoriju naroda, i to se smatra godinom službenog priznanje narodne posebnosti bosanskim muslimanima.

Prema mom, s jedne, strane, koliko nekih unutarnjih tokova u SKJ i postupnog razvijanja svijest o potrebi konačnog priznanja bosanskim muslimanima narodne posebnosti, toliko, s druge strane, i (24)unitarističkog i oportunističkog instinkta Tita osobno, i u neposrednoj je vezi sa novopronađenim jugoslavenskim interesom i Titovom osobnom ambicijom i težnjom udovoljavanja sopstvenoj sujeti karizmatičnog lidera prepoznatljivog i uticajnog u svjetskim relacijama.

Tako je konačno, ono što je obećavajuće otpočeto tokom Drugog svjetskog rata, kada su komunisti bosanske muslimane tretirali u istoj ravni sa ostali jugoslavenskim narodima koje su pozivali na ustanak i otpor okupatorima i domaćim kolaboracionistima, da bi potom, nakon rata, pod uticajem srbsko-hrvatske komponente u jugoslavenskoj komunističkoj partiji, to bilo zaboravljeno, odnosno oportunistički gurnuto pod tepih partijske procjene da muslimani nisu narod, eto kažem, tako je u konačnici, nakon 1961. godine, i osnivačke konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu gdje se muslimanima, odjednom, i prvi put nakon Drugog svjetskog rata, na Popisu stanovništva iste te 1961. godine, dopušta posebno muslimansko očitanja na popisu, i to (koliko god šašavo zvučalo), u etničkom smislu, te 1971., zahvaljujući pragmatizmu Tita i njegovom novopronađenom i novopromoviranom državnom (tj. partijskom), a razumljivo i njegovom osobnom političkom interesu angažmana u Pokretu nesvrstanih, taj proces okončan priznanjem stvarnosti, tj. priznanjem muslimanske narodne posebnosti.

Prednjim slijedom u mišljenju, čini se ispravnim priznanje nacionaliteta bosanskim muslimanima 1971., povezivati sa političkim prioritetima jugoslavenskog komunizma, a to je međublokovska, tzv. nesvrstana spoljna politika, dalje, to je motiv državno posredovane ekonomske saradnje u familiji nesvrstanih (posebno sa arapskim, većinski muslimanskim svijetom) i na taj način rješavanje jugoslavenskih potreba za naftom kao ključnim energentom, te plus, Titov novopronađeni interes udovoljavanja sujeti karizmatičnog lidera u svjetskim relacijama.

Prosto, prije tih nekoliko ključnih momenta, dakle onog 1961. godine, kada takorekuć paralelno, iste te godine, ide osnivačka konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu, septembra mjeseca 1961., i ide uvrštavanje muslimana u Popis stanovništva te iste godine kao posebne popisne klasifikacije (što do data nije bio slučaj, a nije ni bilo naznaka da se u tom pravcu kreće razmišljanja u KPJ), pa dalje, u narednom desetogodišnjem period, kroz koje vrijeme traje razvoj ideje i duhovno sazrijevanje spoznaje o svim modalitetima i koristima koje Jugoslavija i Tito osobno mogu izvući iz takve vanjskopolitičke orijentacije, što kulminira nakon treće konferencije Pokreta nesvrstanih, koja je 1970. održana u Lusaki, Zambija; dakle, prije tih par momenata NISU se poklopile pragmatske silnice koje bi Tita opredijelile za ranije privođenje kraju, tog, sve vrijeme trajanja Jugoslavije, otvorenog pitanja.

Moje osobno uvjerenje je da bi, bez tog novopronađenog političkog interesa Jugoslavije (gdje je Jugoslavije enormno profitirala, kako u ravni spoljne politike, tako i u ekonomskom smislu), kao i bez tog novopronađenog interesa Tita osobno, bosanski muslimani još itekako počekali, a pitanje je, obzirom na stanje odnosa u SKJ, da li bi ikada i dočekali, priznanje narodne posebnosti.
 



Referenca

(17) Poema “Stojanka majka Knežopoljka”, Skendera Kulenovića, je rijedak izuzetak od tog revolucionarnog stereotipskog oslikavanja žena, ali i tu se susrećemo sa naglašenim patetičnim narativnom, pozivima na osvetu itd., što međutim ima svoje puno opravdanje u kontekstu književnog narativa jedne veličanstvene, u osnovi himne životu.

(18) Ćorava kutija je termin koji je spontano nastao u narodu za glasačke kutije bez lista kandidata. Cilj je bio privući glasače skeptične prema Narodnom fronti i dati im mogućnost glasanja i protiv liste Narodnog fronta. Glasač je tako navodno imao mogućnost spustiti kuglicu gdje i u koju kutiju hoće, pa i u kutiju bez liste. Naravno, prebrojavanje kuglica je bio posao biračkih odbora pod kontrolom komunista.

(19) Sjetimo se ovdje Slobodana Miloševića i njegovog uspona na vlast organiziranjem “spontanih” demonstracija podrške radnika, građana i poštene inteligencije.

(20) Citat preuzet iz teksta M. Stanojčića, “Prvi izbori u Titovoj Jugoslaviji”, portal Koreni, 18.03.2017.

(21) Ovdje mi na um pade kako je Tito sličan postupak pragmatskog laganja primjenio i 1968., nakon studentskih, u osnovi ljevičarskih i prokomunističkih demonstracija u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu, Nišu i Ljubljani, kada je u televizijskom obraćanju, dao podršku “našim studentima”, izričito kazao da je “sretan što imamo takvu omladinu koja se pokazala zrela”, kazao je kako je “bilo nekih nepravilnosti”, kako “niko nije nezamjenljiv, pa ni ja”... itd., da bi nakon smirivanja protesta, bilo zavedeno discipliniranje i čistka nepodobnih studenata i profesora, a stanje u komunističkoj Jugoslaviji ostale kakvo je i do tada bilo.

(22) Tako npr. 1968. profesor Muhamed Filipović, zbog tzv. “muslimanskog nacionalizma”, biva isključen iz partije i gubi posao zbog svog eseja “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, gdje je tek lapidarno dotakao se Andrića i još nekih velikosrbskih autora ukazujući na pogubnost nekih sadržaja njihovog pisanja spram Bosne i bosanskih ljudi. To je bilo dovoljno za partijsku ocjenu o Filipovićevom “muslimanskom nacionalizmu”, isključenje iz partije i gubitak posla.

(23) Rankoviću je na sahrani bilo došlo na desetine hiljada Beograđana i građana Srbije; toliko je on i tada bio prisutan u imaginaciji srbskog naroda.

(24) Utilitarno, u značenju korisno, praktično; oportuno, u značenju povoljno, korisno, odgovarajuće prilagođavanje na specifičnu situaciju.

 



Sadržaj:

4467  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4471  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4480  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4488  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4493  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4494  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6. dio) - Nihad FILIPOVIĆ




This Page is Published on November 10, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 10.11.2017 - Last modified:10.11.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE