TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Nihad FILIPOVIĆ



ACTUA HOME PAGE





 




PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5. dio)

Nihad FILIPOVIĆ



KRITIČKA PERCEPCIJA HISTORIJE KAO UVJET DRŽAVOTVORNE SVIJESTI BOŠNJAKA

 

Vraćajući se ovdje na situaciju u kojoj su historijskim tokom bačeni bosanski muslimani nakon Drugog svjetskog rata, historijske istine radi, treba kazati: komunističke vlasti, službenim “pečetiranjem” procesa nacionaliziranja muslimana, 1971. godine čine presudan administrativni korak u ubrzanju tog procesa, gdje nakon tog čina, broj Muslimana drastično raste iz popisa u popis (znatno iznad stvarnog demografskog rasta). Taj potez komunističkih vlasti iz 1971. godine (makar i zakasnio i pod pogrešnom narodnom nominacijom), kod kolebljive, historijskim iskustvom i poukama zaplašene i oprezne muslimanske narodne mase, psihološki je, da tako kažem, deblokirao neke kolektivne strahove muslimana i ohrabrio ih da se slobodnije javno očituju kao poseban narod; to je naime značilo službeno (državno-administrativno) legitimiranja njihovog posebnog narodnog osjećaja, tako da nakon se 1971., Muslimani osjećaju komotnijim i slobodnijim javno legitimirati narodnu posebnost, i to se jasno uočava u rezultatima svih narednih popisa stanovništva u Jugoslaviji, odnosno Republici Bosni i Hercegovini.

Iz dole priloženog tabelarnog pregleda izjašnjavanja građana po popisima u RBiH nakon Drugog svjetskog rata, od prvog 1953. do posljednjeg 1991., (nakon čega slijedi rat 1992.-1995.), transparentno je uočljiv trend kretanja popisnih kategorija i radikalan rast Muslimana u ukupnoj broju stanovnika RBiH.

 


Godina


Muslimani


Srbi


Hrvati


Jugoslaveni


Ostali


1953.

 


1.264.372


654.229


891.800


37.079


1961.


 842.248


1.406.057


711.665


275.883


41.714


1971.


1.482.430


1.393.148


772.491


43.796


53.538


1981.


1.630.033


1.320.738


758.140


326.316


88.686


1991.


1.905.892


1.369.258


755.895


239.945


93.747


Dakle, ova tabela govori mnogo toga. Naročito obratite pažnju na odnos Muslimani-Jugoslaveni. Službeno, Muslimana i nema kao popisna kategorija 1953., ali zato ima 891.800 Jugoslavene. U popisu 1961., pojavljuju se Muslimani kao popisna kategorija i to brojem 842.248. Istovremeno broj Jugoslavena drastično pada, tako da ih je po tom popisu bilo 275.883. Zaključak: čim je to administrativno omogućeno, Jugoslaveni se masovno na popisu izjašnjavaju kao Muslimani.

Broj Muslimana na slijedećim popisima i dalje raste i to daleko iznad demografskog (prirodnog) priraštaja. Tako već na slijedećem Popisu stanovništva, onom iz 1971., broj građana koji se izjašnjavaju kao Muslimani, sa 842.248, povećava se na 1.482.430 građana; (povećanje od nevjerovatnih 640.142, što je daleko iznad mogućeg, i u evropskim relacijama očekivanog demografskog rasta u desetogodišnjem razdoblju između popisa).

Uočeni fenomen jedinstven je za popisnu kategoriju Muslimani. To nije slučaj sa popisnim kategorijama Srbi, Hrvati, Jugoslaveni i Ostali, kod kojih su demografska kretanja znatno umjerenija, a to opet znači da su na takav enorman rast popisnih veličina kod Muslimana, uticale općedruštvene prilike i politički odnosi, gdje stega na Muslimane od 1961. opada, a kao rezultat, raste samopouzdanje i samosvijest tog naroda, koji se, iz popisa u popis, sve slobodnije izjašnjava u okvirima službene nominacije, tj. kao Muslimani.

Taj proces bi, to je očito iz gornje tabele, bio nastavljen i nakon Popisa stanovništva 1991., da ga nije presjekao rat. Naime na popisu iz 1991., još uvijek se 239.945 građana izjasnilo kao Jugoslaveni. Čak i uz pretpostavku da je tu dio Srba, Hrvata i Ostalih, činjenica je, na koju jasno ukazuje gornji tabelarni pregled kretanja popisnih veličina u 38-godišnjem popisnom rasponu, da se tu, u toj vanetničkoj popisnoj kategoriji, „skrivalo“ ponajviše muslimana, koji iz različitih razloga – naslijeđeni historijski oprez ili pak iskreno uvjerenje, i dalje istrajavaju na vanetničkoj jugoslavenskoj nominaciji.

Drugi moment koji je nesumljivo pozitivno historijsko naslijeđe iz perioda komunističke dominacije našom domovinom, jeste činjenica da su Tito i komunisti, Bosni vratili njene historijske granice anulirane Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. i nešto kasnije uspostavom tzv. Nezavisne Države Hrvatske, te da se Tito osobno, protivio diobi Republike Bosne i Hercegovine.

Poznavajući predratno i poratno stanje u jugoslavenskom komunističkom pokretu, nije pretjerano kazati, da nije bilo (15)Tita i njegovog razumijevanja tzv. bosanskog pitanja, što se srbskih, hrvatskih, a dijelom muslimanskih (bošnjačkih) komunista tiče, Bosna bi za komunističke dominacije u Jugoslaviji, bila tretirana na isti način kao i u Kraljevini Jugoslaviji, tj. bila bi uništena, izbrisana, tretirana nepostojećom, odnosno podjeljena između Srbije i Hrvatske, a njenom većinskom muslimanskom (bošnjačkom) narodu, nikada ne bi bilo dozvoljeno slobodno narodno očitanje.

Na gornja dva momenta nadovezuje se i osvojena sekularizacije društva, edukacije naroda i emancipacije žena, tj. kreiranje takvog socijalnog ambijenta koji je omogućio masovno obrazovanje naroda i promjenu kulturološke paradigme u odnosu na žene i organiziranu religijsku svijest. Ti procesi, koji manje koji više, ali tipično za komunističko razumijevanje mehanizama organizacije i upravljanja društvom, provođeni su ideološkim kampanjama i upotrebu medijske i državne prisile, ali je konačan rezultat, mjereno standardima modernosti u vremenu, pozitivan.

Masovnije obrazovanje, stimulacija i državna podrška narodnom prosvjećivanju i obrazovanju, od elementarnog do najvišeg, sekularizacija i stabiliziranje odnosa u društvu, omogućilo je bosanskim muslimanima prijeko potreban historijski predah, gdje onda dolazi do reanimacije narodnog duha, pa muslimani, osim što se demografski podmlađuju, i u duhovnom smislu, dobivaju na kvalitetu. Bosanski muslimani naime, postupno osvajaju, sa stajališta identitetske artikulacije, nužno potreban intelektualni kapacitet, i to, vjerovalo se, kako kvalitativno, tako i kvantitativno.

Ipak, radi pravilnije percepcije, ovdje je nužne razmotriti nekoliko napomene, u vezi sa prethodnim konstatacijama.

Najprije, što se specifično bosanskih muslimana tiče, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, pokazaće se, da je njihova tradicionalna, religijski profilirana duhovnost, jača od novoosvojene sekularističke i nacionalno osviješćene, državotvorne svijesti i inteligencije (intelektualaca) koji tu svijest da tako kažem proizvode i implementiraju u narodu. Ne možemo komunistima ovo direktno stavljati na teret; više je to problem samosvijesti inteligencije (intelektualaca) iz muslimanskog naroda, nedostatak istinskog kvaliteta domovinskog i narodnog duha tih ljudi, nego neki specifičan feler komunista, koji su, eto, vršili opresiju na muslimane; (jer vršili su je na slobodnu manifestaciju duha općenito). Ovdje to zaključujem kao korektiv na prednju konstataciju o muslimanskom kvantitativnom i kvalitativnom osvajanju intelektualnog kapaciteta, nužnog za identitetsko prepoznavanje i artikulaciju (koji onda, budući prevlađujući među inteligencijom, postaje i narodni identitetski glavni tok tj. matica identitetskog mišljenja i kulturološko-političkog osjećanja). Ili, da budem ovdje do kraja jasan, zbivanja krajem 1980-ih i tokom 1990-ih, su pokazala manjak jasno profilirane prosvijećene, građanske nacionalne svijesti među bosanskom muslimanskom inteligencijom, a prevagu kleronacionalističkog duha.

Ispostaviće se naime da religijska inteligencija, ulema i vjerujući, dakle isti oni koji su kroz, za bosanske muslimane dramatično vrijeme promjena nakon povlačenja Osmanlija iz Bosne, sačuvali narodnu specifiku, vjerovanje, običaje, tradiciju itd., NISU uspjeli uhvatiti priključak sa zapadnoeuropskom idejom nacije; sljedstveno, najznačajniji predstavnici te duhovnosti, koji na prvim slobodnim i demokratskim izborima 1990., politički organizirani i uvezan kroz Stranku demokratske akcije (SDA), dobivaju većinsku podršku naroda, (16)NISU imali razvijenu nacionalističku (državotvornu) svijest, niti su je kao takvi, mogli prenositi na narod. To će imati (i još uvijek ima) dramatične posljedice, koje će se najtransparentnije manifestirati u postupku raspada Jugoslavije 1990-ih, u period vojne agresije na RBiH, i postratnim razvojem zbivanja i ponašanjem intelektualaca iz reda muslimanskog naroda u tim zbivanjima.

Nažalost, sve to vrijeme, od onog skupa SDA u Tešnju 1991. (kada rukovodeći ljudi te stranke, a onda i prisutni “vjernici” na skupu, sa indignacijom i prezirom odbacuju ideju bošnjaštva), pa dalje, svjedočimo učestale manifestacije nedržavotvorne svijesti u Bošnjaka. Krenulo je dakle još i prije rata “lutanjem”, nakon izbora promoviranog lidera Muslimana u RBiH, rahmetli Alije Izetbegovića i njegovih najbližih saradnika, koji, iako pozicionirani u evropskom nacionalnom okruženju, nisu razumijevali značaj i potrebu jasnog, preciznog, leksički i historijski nedvosmislenog nacionalnog očitanja, pa su se držali muslimanskog, bajagi nacionalnog imena naroda kojega su vodili i predstavljali. Traje ta konfuzija u glavama tih ljudi i u ratu, pa i onda kada su, na onom čuvenom skupu 1993., u hotelu Holliday Inn, izašli pred tamo okupljenje predstavnike naroda i vojske, sa prijedlogom definitivne podjele RBiH, uz prateću inicijativu za legitimiranje i usvajanje tradicionalnog bošnjačkog imena za narod kojega su predstavljali.

Ta inicijativa je, prema uvidu sa distance na politiku Alije Izetbegovića i te grupe ljudi, bila više posljedica spoznaje da im Europa neće priznati nikakvu posebnu muslimansku državicu, nego što je to bio istinski poriv i motiv tih vodećih ljudi, pa je, slikovito kazano, sa nacionalnim bošnjaštvom, trebalo maskirati muslimanstvo naroda kojega su predstavljali; (smatram da tu više, evo, 27 godina od pojave na političkoj sceni Alije Izetbegovića i njegove grupe, za misleće ljude, teško da ima dvojbe: etnička podjela RBiH je bila sami centar političke “filosofije” predsjednika Alije Izetbegovića i grupe ljudi sa kojima se okružio. Izetbegović se u te pregovore upustio još i prije rata. A otuda, od pregovora o etničkoj podjeli Bosne do rata u Bosni, za svakog onog koji poznaje historiju naših odnosa, tek je jedan korak – kako će se uostalom i ispostaviti razvojem zbivanja).

Što je posebno pogubno za ukupno stanje građanske svijesti u Bošnjaka, proširila se ta paradigma, taj način mišljenja i političke artikulacije “državotvorne” svijesti i među onima za koje se držalo da su imali osvojenu građansku nacionalističku, bosansku državotvornu svijest. Ti ljudi i nakon rata ostaju u vrhu vlasti i u centralnim tokovima kreiranja društvene svijesti. Podržani medijski i sa strane kompromiserskih intelektualaca, kojima su njihove sitne beneficije i sinekure na državnim budžetskim jaslama iznad habitusa intelektualca, takvi se održavaju u vremenu.

Povrh svega tu je i antibošnjačka propaganda u koju su dijelom uvučeni i pripadnici tog naroda. Tako smo svojevremeno, pred Popis stanovništva 2013., zabilježili čak i osnivanje političke stranke pod nazivom “Mi Bosanci i Hercegovci”, sa isključivom namjerom da unosi smutnju među Bošnjake, agitacijom da se Bošnjaci - koji već jesu Bosanci (uostalom Bošnjak i Bosanac su leksički sinonimi kao što će vam svaki čestit jezički ekspert objasniti) - na popisu izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. Kampanja je bila usmjerena, može se kazati isključivo na Bošnjake, jer Srbi i Hrvati, narodi sa jasno profiliranom narodnom i nacionalnom sviješću, u takvoj kampanji mogu biti, kao što i jesu, tek ikebana. Predsjednik te stranke, izvjesni Hidajet Ćehajić, pazite molim lijepo do koje dubine ide glupost te “pameti”, izričito izvali (i osta paćenik živ): - Ja sam po nacionalnosti Bosanac i Hercegovac.

A traje to stanje i danas, tako da i ove 2017. g., svjedočimo deklaracijama nedržavotvorne svijesti u Bošnjaka. Nešto od toga je nesnalaženje, plitka pamet i neznanje, nešto neprijateljska propaganda srbsko-hrvatske radikalne etno osovine koja i dalje nastoji “razvlačiti pamet” Bošnjacima, a nešto je i svjestan odabir “kolektivne pameti” tj. političkog vođstva koje taj narod bira od izbora do izbora da ga predstavljaju i vode.

Kako god bivalo i jeste, ponašanje i rad na štetu države i naroda, može se pratiti od političkih lidera i narodnih zastupnika u parlamentima - sramno ponašanje političara u Dejtonu, reforma policije kontra prijedlogu tzv. Venecijanske komisije evropskog parlamenta, a direktno “na ruke” srbskih ekstremista u Banja Luci, licitiranja u vezi državne imovine i u krajnjem pristajanje na njenu entitetsku podjelu, općenito, pristajanja na diobe svega i svačega: od djece i dvije škole pod jednim krovom do elektro i PTT sistema recimo, pa i dalje, sve do poltronskih, nimalo domaćinskih i otvoreno kazujući sramnih, podaničkih ustupaka komšijama u okruženju - slučaj kojekakvih konsocijacijskih zalaganja kao bajagi formule za tzv. funkcionirajuću BiH, gdje se svjesno previđa da je BiH, ovakva kakva jeste, već konsocijalizirana do eutanazijskog upokojenja (to je kao kada klinički mrtvog pacijenta želite oživiti ubrizgavanjem sedative za smirenje); slučaj Sutorine i Kruševice, gdje vlast i narodni zastupnici i ne trepnuvši na Crnu Goru prenose suverenitet nad teritorijom koja je historijski, a jaki elementi kazuju i pravno bosanski teritorij; slučaj Buškog jezera, gdje Republika Hrvatska eksploatacijom vode iz tog jezera ostvaruje teške milione proizvodnjom i prodajom električne energije, a zauzvrat BiH plaća mizernu naknadu, utvrđenu međurepubličkiim sporazumom još prije rata 1990-ih; slučaj spomen ploče na Vijećnici u Sarajevu, gdje se pokreće inicijativa za brisanje navodno uvrijedljivog pridjeva “srpski zločinci” sa te ploče...itd.), pa sve do očitanja takvog, spužvastog i ljigavog stanja duha među Bošnjacima i Bosancima, kojima dnevno svjedočimo na internetu i tzv. društvenim mrežama.

Kada se sve to i još i više sabere u pameti, onda, na kraju krajeva, nije slučajno što su iz procesa raspada Jugoslavije svi jugoslavenski narodi izašli sa osvojenom državnošću, a Bošnjaci i patriotski Bosanci nisu. U društvenim “stvarima” na svako zašto mora postojati odgovor zato.

Ima doduše i suprotnih primjera, primjera manifestiranja tvrde bošnjačke domovinske svijesti i beskompromisnog insistiranja na istini kako je Bošnjaci vide; nekada je to na tragu onoga kako, da kažem - ostatak slobodnomislećeg svijeta to vidi (npr. tzv. slučaj u bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu na početku rata i bošnjačko uporno demaskiranje laži s tim u vezi), što je dobro i poželjno. Ali, nerijetko se dešava pa su takve, bajagi patriotske manifestacije, autogolovi Bošnjacima (poput tog famoznog nadijevanja neke tamo škole u sarajevskom kantonu imenom kontraverznog Busuladžića). Tako da, posmatrač sa strane, onda mora sumnjati ne kriju li se iza takvih i sličnih deklaracija plitkog političkog uma strategija iste one “kolektivne pameti” što u daljnjem tz. konsocijacijskom drobljenju, vidi funkcionalnu BiH, što u bescijenje krčmi vode Buškog jezera, bez imalo dvojbe ustupa teritoriju Sutorine drugoj državi, na mig iz Beograda pokreće Inicijativu za mijenjanje teksta navodno uvrijedljivog sadržaja na spomen ploči na sarajevskoj Vijećnici...

I da se razumijemo, krvava cijena narodne neprosvijećenosti, bošnjačkih i bosanskih identitetski i domovinskih lutanja je plaćena, državnost je osvojena u batrljcima, ali sa naprijed skiciranim stanjem svijesti, Bošnjaci/Bosanci još zadugo neće osvojiti državnost u punom kapacitetu.

Jer Bošnjacima i Bosancima, u srcu i na prvom mjestu, mora biti njihova zemlja Bosna, a ne kojekakva carstva, jugoslavenska ili osmanska, svejedno.

Živimo u novom vremenu gdje se odnosi u Bosni moraju graditi na novim osnovama i vrijednostima. Paradigma prošlog vremena na kojoj su građeni naši odnosi u tom vremenu, je potrošena. Sve skupa je završilo u krvavom kolapsu 1990-ih.

Jugoslavije nema, i hvala Bogu da je nema.

Tita nema, i hvala bogu da je i taj period naše historije okončan.

Način na koji je to urađeno je kriminalan. Sve je moglo biti drugačije. A što nije, do ljudi je naravno, ali uzroke ponašanja ljudi u dramatičnim 1990-tim godinama, treba tražiti upravo u jugoslavenskim, komunističkim i titoističkim vremenima. Ko to ne razumije, slabo šta uopće razumije u ravni politike i kada je o nama i našim odnosima riječ.

Bošnjacima i svim patriotski orijentiranim Bosancima je potrebna jaka, puno jača nego je imaju osvojenom, državotvorna svijest. Nesposobnost kritičke percepcije historije značajno sužava vidike u traženju rješenja i puteva osvajanja zrele i, da tako kažem, reproduktivne državotvorne političke svijesti u Bošnjaka.

Komunistička utopija, Tito i taj njegov duhovni legat – na vrat na nos okrenuta plemenita ideja humanizma, prosvjetiteljstva i renesanse duha, ideja bratstva i jedinstva ljudi, ideja jednakosti ljudi, ideja građanskog ustroja društva, ideja ljudskih prava i sloboda, ideja emancipacije društva, najzad ideal slobodnog traganja za istinom i slobodom kao humanističkim svjetionicima, sve to pervertirano i interesno prilagođeno komunističkom birokratskom vrhu i njihovoj vlasti, maskiranoj, biva “naučnim” socijalizmom i spinovanim (uvrnutim) radničkim i seljačkim interesom, s onu stranu prirodnog osjećanja i poriva ljudi da stiču, uvećavaju i razmjenjuju, vođeni svojim interesom, svojom inicijativom i svojim radom, gdje je država i vlast tu, ne da diktira i silom nameće, nego da uređuje okvir i garanciju jednakih pravila i prava za sve, sve to skupa, ta utopija i taj titoistički nedemokratski legat, jeste nezdravo naslijeđe jednog vremena i stanja duhova koje i dalje živi i kako takvo nam ozbiljno smeta u sagledavanju rješenja u vremenu u kojem živimo.

Jer, da ponovim, nesposobnost kritičke percepcije historije, nespremnost da se suočimo sa nekim teškim i neprijatnim istinama o vremenu iza nas, i o nama koji smo kao ljudi formirani u tom vremenu, sužava vidike u traženju rješenja i puteva osvajanja zrele i reproduktivne državotvorne političke svijesti u Bošnjaka.
 


Referenca

(15) Tito je podržavao afirmiranje muslimanskog narodnog identiteta. Nema sumnje da je to tako. O tome ima više tragova, pa takav jedan nalazimo i u knjizi Josipa Šentije, “Razgovori sa Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću”, (Zagreb 2005., str.107.-108.). Na jednoj sjednici Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije, raspravljalo se o tzv. muslimanskom pitanju, te je izvjesni Uglješa Danilović težnju muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica okarekterizirao kao nacionalizam. Replicirao mu je Avdo Humo iznoseći argument u prilog afirmaciji nacionalnog identiteta bosanskih muslimana. U diskusiji Tito je podržao Huma smatrajući da nije riječ o nacionalizmu nego prosto o iskazivanju nacionalne posebnosti. Miko Tripalo u citiranoj knjizi svjedoči da je to bilo presudno za promjenu stava o Muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji. Tito je međutim, prema našem razumijevanju, održavao klatno vlasti i sopstvenog autoriteta, oportunistički balansirajući između i u komunističkoj partiji prisutnog velikosrpskog i hrvatskog duha, čega je on bio savršeno svjestan.

(16) Brojni su izvori koji svjedoče da je to tako, a među najznačajnije svakako spadaju svjedočanstva koja su o tome ostavili akademik Muhamed Filipović, koji na fenomen nerazumijevanje nacionalističke svijesti u samom vrhu dominirajuće bošnjačke politike, u kontekstu geookruženja i historijskih promjena u kojima su se našli bosanski muslimani početkom 1990-ih, opetovano ukazuje u svojim knjigama i brojnim javnim nastupima, te rahmetli Adil Zulfikarpašić, koji je takođe ukazivao na taj fenomen u svojim javnim nastupima; tako npr. značajno svjedočenje Zulfikarpašića u tom smislu nalazimo u knjizi Milovana Đilasa i Nadežde Gaće “Bošnjak, Adil Zulfikarpašić”.
 



Sadržaj:

4467  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4471  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4480  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4488  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4493  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4494  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6. dio) - Nihad FILIPOVIĆ




This Page is Published on November 3, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 03.11.2017 - Last modified:10.11.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE