ORBUS.ONE TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Nihad FILIPOVIĆ



ACTUA HOME PAGE





 




PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (
3.dio)

Nihad FILIPOVIĆ



SRBIZAM, KOMUNIZAM I TURKOFOBIJA

 

Nije nikakva tajna da su Srbi, kao većinski jugoslavenski narod, brojčano dominirali i u Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ), i definitivno, u policijskim službama i armiji. Brojčano dominirajući, jasno da su onda bili i u najistaknutijoj poziciji uticaja na tokove kreiranja i provedbe politike, te je u tom smislu, ono što je začinjano ili bivala projekcija srbskog političkog uma, (a što se temelji na tradiciji političkog mišljenja u Srba), nailazilo i na, da tako kažem, partijsko pečetiranje i ovjeru, tj. postajalo je službena politika KPJ (kasnije, Savez komunista Jugoslavije-SKJ). Dominacija velikosrpskog političkog duha u partiji je bila još, kako-tako, i održavano pod kontrolom, jer ipak su se komunisti okupljali oko internacionalističke ideje (najtransparentnije sažete u sloganu – Proleteri svih zemalja ujedinite se), pa se nastojalo potiskivati svaki znak etničkog nacionalizma; to sa jedne strane, a sa druge strane, jaki partijski ljudi, istina bog i Srbi, ali osobito oni nesrbske nacionalnosti, naročito J.B.Tito kao neupitan autoritet, držali su virus etničkog nacionalizma pod, kakvom-takvom, kontrolom. Vojska, policija i služba državne bezbijednosti je, međutim, druga priča: iako instrumenti komunističke vlasti, te su službe bile i ostale, čak i nakon Brionskog plenuma 1966. i reorganizacije policije te osnivanja republičkih službi unutarnjih poslova, stubovi nacionalizma u temeljima državne organizacije; (što će se transparentno manifestirati u postupku raspada Jugoslavije).

Međutim, glavna penetracija srbskog nacionalizma u kolektivnu duhovnost jugo-građana, nije vršena preko represivnog aparata (koji je tek sistem održavao takvim), nego se vršila se preko kulture, tj. uradaka duha (poezija i književnost), plus populistička nauka (naročito historija, a tu su opet specifično, osmanski period u našem historijskom trajanju i novija, tzv. historija narodno-oslobodilačke borbe i antifašističke revolucije jugoslavenskih naroda i narodnosti, bili u fokusu nacionalističkog “prepariranja” historijskih činjenica). Slovenci i Hrvati kao narodi razvijenije pismenosti i prosječno većeg stupnja političke kulture, a naročito kao državni narodi, već u postupku kreiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nacionalno zreli i kao takvi osviješćeni, bili su otporniji na tu velikosrbsku interpretaciju historije. Bosanski muslimani međutim, iz puno historijski uvjetovanih razloga, zaostajući u postupku nacionalnog identitetskog prepoznavanja, platiće žestoko taj zaostatak i tipičan bošnjački duhovni javašluk.

Nešto od tog otrovnog kulturološkog koktela usmene predaje, crkvenih mitova, legendi, epske narodne poezije kojom se interpretativno i beskrupuloznim laganjem, raspaljivala nacionalistička mašta, nešto od te nacionalno-romantičarske književnosti  devetnaestog stoljeća i od te pseudonauke u kojoj je sve moguće: i lagati kako otomansko naslijeđe u nas nije ostavilo ničeg spomena vrijednog (kao što je lagao rodonačelnik tamnovilajetske duhovnosti u Srba, Nobelovac, dr Ivan Andrić u svom doktorskom radu iz 1924., “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”), i Mavra Orbina “naučno” upakovati u nacionalno srbstvo, i osmanlijskog vazala Maraka Mrnjavčevića (u narodnom predanju poznat kao Marko Kraljević), koji pogibe 1395. boreći se protiv Vlaha, a za Osmanlije, prepakovati u nacionalnu ikonu i borca protiv Osmanlija, književno prizivati “istragu poturica” i istovremeno to obrazovno razvijati i djeci u školama veličati kao nacionalni ideal, itd.; nešto đake od tog kulturološkog instrumentarija kojim se vršilo prodiranje u kolektivnu imaginaciju naroda, jeste tradicionalna i naslijeđena duhovnost, ali je dobar dio te duhovne municije, kojom su u narodnim glavama razbijali logičko mišljenje i filtrirali historijske informacije, fabriciran u komunističkoj Jugoslaviji. To javno “pranje mozgova” ostavilo je tako dubokog traga u načinu mišljenja naših ljudi, te tome svjedočimo i danas. Prošlo je preko dvadeset i pet godina od krvavih velikosrbskih osvajačkih ratova pokrenutih porivom grabeži tuđih teritorija na razvalinama jugoslavenske države koja je “prirodno” odumirala, a virusu velikosrbstva, mimikrijski maskiranim idejama iz vremena komunističke impregnacije duha u Bošnjaka (jugoslavenstvo, titoizam, revolucionarno bratstvo...), svakodnevno svjedočimo u javnim manifestacijama duha.

Šta je taj sindrom kolektivizma i kolektivističkog mišljenja, kojemu svjedočimo svakodnevno u medijima, od pisanih do elektronskih, gdje je pojedinac, čovjek i građanin niko i ništa, šta je ta matrica u mišljenju gdje je plemenita ideja evropskog prosvjetiteljstva, ideja bratstva i jedinstva ljudi, lukavo plasirana kao ideja starijeg brata, gdje smo jednaki, ali su brat i njegovi jednakiji - on određuje koje je naša soba i sobe naše djece, a koje je njegova soba i sobe njegove djece: televizor je u njegovoj sobi, a zajednički novac podijeljen, ali tako da samo on ima ključeve od blagajne; šta je ta nepromjenljivost u razumijevanju ideje slobode, demokratskog ustroja vlasti, civilnog društva, šta je ta nesposobnost akceptiranja vrijednosti slobodnog tržišta koje se a la cart odbacuje kao ideja truhlog kapitalizma, to tragikomično, nostalgičarski-morbidno, totalno van racionalne pameti, slavljenje jednog propalog društvenog modela ekonomije i organizacije društva i vlasti, kao vrhunca, kao ideala slobode, humane organizacije društva i bajagi nekakvog blagostanja, gdje se onda, van svake racionalne pameti, romantizira bratstvojedinstvujuće jugoslavenstvo od Vardara pa do Triglava, titoizam, tekovine revolucije koja je pojela i svoju djecu i svoje (ne)djelo; dalje, šta je taj ogavni antiamerikanizam i rusofilija kojima svjedočimo svakodnevno na društvenim mrežama, itd... itsl.; šta je to sve skupa, ako ne, bajagi  “progresivno” mišljenje, na tragu marksizma, lenjinizma, velesrbizma i šta ja znam kojeg sve đavla ne.

Sve to skupa i još i više, ne samo da svjedoči o provaliji neznanja u koju je zaglavljen naš narod, nego je sve to skupa i još više, duhovnost itekako naslijeđena iz vremena komunizma, kada dolazi do specifičnog ideološkog spoja klasne i narodnooslobodilačke retorike sa velikosrpskim nacionalističkim diskursom u pristupu i viđenjima  našeg historijskog puta, naročito osmanskog perioda i perioda socijalističke revolucije i narodno-oslobodilačke borbe u toku Drugog svjetskog rata.

Ivan Lovrenović u eseju “Andrićevstvo, turkofilija, turkofobija”, o tom fenomenu piše ovako:

Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i klasnorevolucionarne dimenzije, a sa izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgam ipak prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici...), koje je često izražavano u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskom razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je historijsku vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet”.

Lovrenović je vrstan analitičar, vrlo je obaviješten i kao rijetko ko u nas razumije našu kuću bosansku u paleti različitog viđenja njenih stanara. Ovdje međutim dvostruko griješi: prvo, kada rečeni fenomen fokusira na, kako kaže, “epohu snažnog centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu”. Jer, istina bog, trajao je taj fenomen sve vrijeme trajanja Jugoslavije, samo što je 1970-tih, u period decentralizacije ili kako se to ondašnjim “partijskim” rječnikom kazivalo, u periodu (9)federiranja federacije”, to donekle, (ali samo donekle i to zahvaljujući političkom preustroju koji je to omogućavao), amortizirano reagiranjem kulturološke bosanske elite koja se tih godina jasnije i glasnije eksponira; (i sam Lovrenović se tu javlja kao snažan probosanski glas).

Drugi pogrešan postulat Lovrenovića u citiranom izvatku je konstatacija o tome kako je novi ideološki amalgam klasične antiturske naracije i komunističkog spleta narodno-oslobodilačke i klasno-revolucionarne retorike, kako piše Lovrenović, “prešutno podržavao antagonizam između krsta i lune”. Stvar je, naravno, u percepciji. Lovrenović to vidi na citirani način, ali što se malenkosti ovoga autora tiče, ako se kroz obrazovni sistem, u školama dakle, kroz književne uratke i historijsku interpretaciju, potura “antagonizam lune i krsta” kao činjenica života, bez i ovlašnog kritičkog odmaka, i ako to poturanje kreće sa dječicom u osnovnoj školi, ne dakle na univerzitetima ili na tečajevima specijalističke nadgradnje duha, nego u (10) osnovnoj školi, gdje se usvaja temeljno obrazovanje, kao osnova kasnije nadgradnje, kako onda to razumijevati: na Lovrenovićev način, kao “prešutno podržavanje antagonizma između lune i krsta” ili kao politiku, kao državni, dakle službeni, nimalo prećutni, zahvat, smijer i pravac. Jer i obrazovanje je dio političkog diskursa. Nemoguće je imati takvo i takvo obrazovanje, a tvrditi, kao što u osnovi Lovrenović tvrdi u gornjem izvatku iz njegovog eseja “Andrićevstvo, turkofilija i turkofobija”, da država nema ništa s tim, da je to nešto s onu stranu državne politike, ali eto, prešutno se preko toga prelazi, valjda radi mira u kući.

Ili je pak sve skupa naprosto rezultanta ignorancije ljudi u komunističkoj piramidi moći, kojima je, od početka do kraja tog projekta, najvažnije bilo jedno, a to je vlast i njihove privilegije u vlasti; sve ostalo je dobrodošla ili manje poželjna nadgradnja, koja međutim, dok ne ugrožava prva dva postulate projekta, nema za njih neko osobito značenje i težinu.

No kako god bilo, prešutno ili nimalo prešutno već službeno, kao artikulacija politike, ili pak kao ignorancija vrhuške Nove klase partijske aristokracije, aparatčika i birokrata, činjenica je da Bošnjaci, o njima je ovdje specifično riječ, (mada je to fenomen koji se primjećuje i kod Srba, i u manjoj mjeri kod Hrvata, ali se to kod njih manifestira prvenstveno kao ideološka pometenost na tragu kolektivističke duhovnosti naslijeđene iz vremena komunističke impregnacije duha, dok je u Bošnjaka, “slika” mnogostruko složenija); ako je dakle specifično o Bošnjacima riječ, oni i dan danas duhovno lutaju, što bi (11)pokojnik sa Mirogoja kazao, “bespućima historijske zbiljnosti”: razapeti i izgubljeni u identitetskom lutanju, ne znaju jadni, jal su pošli jal su došli, jal su Muslimani, jal su Bosanci, jal su Bošnjaci, a ima i Srba i Hrvata i Jugoslavena i ko zna kojih još. Kao papagaji, naučeni riječ-dvije-tri, ponavljaju srbske okupacione istine, poluistine-polulaži i laži: nabijanje na kolac, begovsko nabijanje nevine mlade, otimanje djece kroz sistem dervširme, vrte mržnju kao prirodno stanje stvari u Bosni, kao biva nigdje na dunjaluku nejma mržnje k’o u Bosni; stide se svoj jezik nazivati svojim bosanskim imenom, stide se dimija svojih nana, stide se imena svojih, pa djecu maskiraju prešaltavajući ih na bajagi internacionalna imena, stide se imena svog naroda, pa se sprdaju sa Bošnjacima nazivajući ih Bošnjacima 93, nazivaju ih ubicama, zločincima, degenericima, debilima i kako sve ne, stide se svog dina i svoje tradicije, pa im je tradicionalna manifestacija bosanskih muslimana, tzv. Musala, koja se obilježava kod Kamengrada, općina Sanski Most (usput rečeno obilježavala se – evo i jednog plusa za komuniste, i za komunističkog vakta, ali to kreće sa onom gore pominjanom Lovrenovićevom drugom fazom u komunističkom ustroju jugoslavenske države i društva); helem, zbog te i takve duhovne pometenosti i nesnalaženjima u eteričnom identitetskom, takvim našim vajnim Bosancima i patriotama je Kamengradska Musala vrhunac primitivizma, znak povratka mrskih Osmanlija u Bosnu, a Bošnjaci koji se priključuju toj manifestaciji su im nakaze i izdajice, jer bože moj, gdje to ima da se okupator slavi: porobili nas, ubili nam našeg kralja, pravog patriotu i domoljuba što stade na branik Bosne, pa ga nevjerni turski sultan ubi, a “Bošnjaci 93” sada slave tog oce-ubicu... itd., i tome slične nebuloze, predrasude, poluinformacije, pervertirane činjenice, gluposti i teško neznanje.

Ali vratimo se komunistima i toj komunističkoj kolektivističkoj matrici koja, poput kakva imaginarnog duhovnog cunamija, povalja svako logičko mišljenje u glavama receptora. Vratimo se tim naširoko usvojenim stereotipima o komunističkom idealu pravednog, slobodnog i jednakog. Da li je doista taj famozni komunizam bio bolji, dapače – najbolji od mogućih svjetova? Da li su to bila pravedna društva? Da li su ljudi (i narodi) zaista bili slobodni i jednaki (pravno) u tim društvima? Zašto je za nas važno pravilno se duhovno pozicionirati u procjeni komunističkog perioda naše prošlosti? I specifično, jer o Bošnjacima govorimo, gdje su Bošnjaci u komunističkom svemiru?

Jer, bez precizne procjene duhovnog značaja tog perioda i onoga što je naslijeđe tog vremena u našem načinu mišljenja, mi u startu bivamo hendikepirani i, slikovito kazano, sami sebi vezujemo ruke u pristupu otvorenim pitanjima novog historijskog vremena u kakvom smo se našli nakon pada komunizma, nakon raspada Jugoslavije i nakon agresije  na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidnog rata povedenog protiv bosanskih  ljudi, specifično Bošnjaka kao glavne, ciljane žrtve tog rata. A činjenica je da je u nas, u tom domenu, prisutna ideološka pometenost, lutanje i nesnalaženje, koje se manifestira, na jednoj strani, kao naglašeno nekritičko jugonostalgičarenje, bolesno glorificiranje ideja kolektivističkog komunizma i nedemokratskog modela državne organizacije, potpuno izvan historijskog konteksta veličanje Josipa Broza Tita i titoističke varijacije komunizma u praksi, a što se sve skupa onda, na drugoj strani, očituje, kao naglašeni antizapadnjački posebno antiamerički osjećaj, kao prezir prema slobodnim društvima i vrijednostima na kojima počivaju ta društva, kao prezir prema pravnoj državi, individualističkom, građanskom konceptu i idejama, (koje naši ljudi u prosjeku i nerazumiju), gdje se ničice pada na koljena pred nezdravim kolektivističkim kleronacionalističkim idejama, gdje se idolizira vođe, lider, otac nacije i slično manifestacije infantline političke svijesti.

Iskustvo kazuje, komunistički sistemi u istočnoj Evropi, u Jugoslaviji i u svijetu, gdje god su se instalirali, pokazali su se kao historijski promašaj. Ekonomije, kako su je komunisti poimali i nastojali u praksi razvijati, su bile Potemkinova sela - privid, opsjena, iluzija, fantazija i teška (12)glupost i nasilje nad ljudima. Što se tiče političkog sistema i stanja ukupne slobode, bila su to diktature, od prve one sovjetske do posljednje, šta ja znam, one kubanske ili bilo koje druge. Pokazalo se da ti sistemi jedino i mogu funkcionirati u uvjetima diktature, a je li se za makar i za jotu proširio prostor slobode, sistem nužno dolazi u krizu i u krajnjem pada. Primjer kojemu svjedočimo u Kini gdje su, polazeći od drevne kineske mudrosti – Nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe, kineski komunisti zahvaljujući upornosti Den Ksiao Pinga, usvojili tržišnu ekonomiju, ali su u političkoj sferi nastavili sa praksom političke diktature komunističke partije, koja ne dozvoljava konkurenciju političkih ideja na “tržištu” politike, jeste izuzetak, koji funkcionira, najprije zato što, u širem, kulturološkom spektru posmatrano, to model koji je na tragu historijskog iskustva kineskog naroda sa despotijama i da kažem patrijarhalnom i centralističkom organizacijom društva, dalje, zato jer je ekonomska osnovica sa koje se u Kini startalo sa tržišnim modelom privrede bila jako niska, pa kinesko ekonomija i njihov bruto nacionalni dohodak, zahvaljujući toj “maci što uspješno lovi miševe”, iz godine u godinu bilježi enorman rast, a kinesko društvo prolazi fazu dramatičnog povećanja životnog standard građana. Iz tih razloga, plus sveprisutna partijska stega i kontrola u svim manifestacijama života, gdje medijska kontrola, od tradicionalnih medija – štampa, televizija, izdavaštvo, do internet i tzv. društvenih mreža, drži taj model funkcionirajući. Međutim, logičko mišljenje, a i historijsko iskustvo sa komunizmom nam ukazuju na neodrživost modela slobode u ekonomiji, a neslobode u društvenoj nadgradnji. Tako da, kada-tada i u Kini će se morati otvoriti pitanje reforme političkog sistema, a to je onda trenutak kada se otvara prostor slobode u društvenoj nadgradnji, i sljedstveno, trenutak kada jednopartijski monopol nužno pada. Pitanje je samo, kako, mirno demokratskom transformacijom, dijalogom u okvirima etabliranog pravnog reda ili nasiljem i uz krvi na ulicama.

Što se nas u Jugoslaviji ticalo, model samoupravnog socijalizma, tamo negdje od 1970-tih kada se uvodi u praksu, imao je neke tragove “socijalizma sa ljudskim licem”, ali sve skupa, i taj se model pokazao neodrživom, nefunkcionalnom maštarijom ideološkog uma. I pošto jugoslavenski komunizam i društvo nisu uspjeli razviti snage koje bi oslobodile prostor potreban za istinski reformski zaokret, što bi značilo kako otvaranje za slobodno funkcioniranja tržišne ekonomije (kapitalizam), tako i otvaranje za slobodnu “utakmicu” na tržištu političkih ideja (pluralizam), a obzirom na krhku ideološku konstrukciju na kojoj je Jugoslavija počivala: manjak slobode, kolektivistička svijest, diktatura i politička represija, što sve skupa nije ostavljalo niti dozvoljavalo prostor za istinsku duhovnu emancipaciju naroda na zasadima liberalnog (slobodnog) mišljenja, to je onda, u uvjetima evropskog historijskog toka u kojemu se i Jugoslavija našla 1980-tih i početkom 1990-ih, a to je pad komunizma na istoku evropskog kontinenta i politički povratak kompletnog istočnoevropskog komunističkog bloka država, na predkomunističko stanje, tj. povratak na kapitalizam, na tržišnu ekonomiju i politički pluralizam, to je dakle tada, iz tih razloga, u Jugoslaviji, u ideološki ispražnjenom političkom prostoru, umjesto snaga istinskog humanističkog oslobađanja, došlo do povampirenja demonskog nacionalizma nesposobnog za konstruktivnu politiku dijaloga u okvirima pravne države. Taj uzročno-posljedični tok pokrenut je velikosrbskom akcijom koja je krenula iz Saveza komunista Srbije i nacionalističkom odbrambenom reakcijom, koja je takođe krenula iz republičkih i pokrajinskih jugoslavenskih komunističkih partijskih organizacija,

Dakle, sa promjenama u evropskoj strateškoj paradigmi, Jugoslavija, kao dio evropskog historijskog toka, transnacionalni projekt i strateški interes velikih sila političkog zapada, gubi na značaju i to ne samo kao geostrateška projekcija rečenih sila, nego gubi na značaju i u historijskoj procjeni interesa njenih naroda, onako kako je inteligencija tih naroda, kao “proizvođač” političke i općekulturološke duhovnosti to implementirala i razvila u narodnom duhu. U taj historijski tok, komunistička Jugoslavija, budući je počivala na utopijskoj ideologiji, diktaturi i političkoj represiji, riječju na neslobodi maskiranoj idejom etno i kulturološke bliskosti njenih naroda, upada sa stanovništvom nepripremljenim za demokratsku tranziciju i politički dogovor o izgradnji odnosa u Novom vremenu, na zasadima tradicije prava i pravne države.

U takvoj situaciji, buđenje etnonacionalizma 1980-ih i početkom 1990-ih, direktna je posljedica diktature i represije kojom se vladalo društvom u obe Jugoslavije, i u onoj karađorđevićevskoj i kasnije, za komunizma u Jugoslaviji.

Tako da je sva ta jugonostaligičarska pomama kojoj svjedočimo u bh. medijima, ta titoističke reminiscencije na zlatno doba bratstva i jedinstva, doba pravednih vladara i srećnog naroda itd., više u sferi psihološkog nego u sferi činjeničnog. Ustvari, taj period naše prošlosti, u neposrednoj je vezi sa krvavim ratovima u postupku “miniranja” Jugoslavije, jer Tito i jugoslavenski komunizam, usprkos monopolističkoj svemoći, a može se kazati i podršci jugoslavenskih naroda, koje su represijom i ideološkim uniformisanjem mišljenja, doveli u stanje kolektivne opijenosti komunističkom utopijom, NISU stvorili demokratski ambijent i institucije u kojemu bi bilo moguće slobodno, bez posljedica, izražavati i u istinskom demokratskom dijalogu, u okvirima institucija sistema, dakle pravne države, tražiti rješenja. Taj sistem je, kako primjećuje Noel Malcolm u Predgovoru njegove knjige “Povijest Bosne”, “proizveo onaj tip političara manipulatora koji nastupa sa pozicija moći”; (čiji je tipičan predstavnik bio novi srbski Tito, Slobodan Milošević). Sa stajališta ekonomije, taj je sistem funkcionirao na pozajmljeno vrijeme; slično kao kada država i društvo upadnu u tzv. dužničko ropstvo, pa nisu u stanju stvarati novu vrijednost potrebnu za održanje života i vraćanje duga, tako je i komunistička jugoslavenska ekonomija funkcionirala na kreditnim pozajmicama i diktatu političkog uma umjesto ekonomske logike. Rezultat je u konačnici bio (13)ekonomski kolaps. A kud’ ćeš zahvalniji mediji za političku demagogiju od osiromašenog, razočaranog i medijskom propagandom izmanipulisanog naroda.

 



Referenca

(9) Fraza “federiranje federacije” je konačnica visokog hrvatskog partijskog funkcionera, dr Vladimira Bakarića, 1912.-1983. koji ju je, koliko pamćenje ovog autora služi, prvi upotrijebio svojevremenim u diskusijama 1970-ih oko izmjene Ustava SFRJ.

(10) Kao ilustracija načina na koji se u glavama djece prelamao antagonizam između krsta i lune, evo jedne zgode iz mog djetinjstva, koja nam puno govori o tome kako i zašto mala i nevina ratovanja djece, kasnije prerastaju u velike ratove odraslih. Dakle, mi djeca na velikom odmoru, ko će znati odakle i kako je krenulo, ali zametnemo rat između “Turaka i Vlaha”; (kasnije će tek naše igre prerasti u ratovanja indijanaca i kauboja, ali tada, još holivudski film do nas nije bio stigao). I onda se digne komunistička partijska hampa, sastanak ovaj, sastanak onaj, analizira se, kritizira se i samokritizira... Svašta je tu pominjano: historijsko naslijeđe, negativne pojave iz prošlosti, religija, besklasno društvo itd., ali interesantno, nikome da na um padne moguća veza našeg malog dječijeg rata sa onim o čemu su djecu podučavali u školi.

(11) Ovdje se aludira na pokojnog predsjednika Republike Hrvatske, dr Franju Tuđmana (1922.-1999.) i njegovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti”; ta njegova fraza iz naslova postaće poslije kod nas u Bosni popularna te će ući u širu upotrebu, bilo anegdotski i kao vic bilo kao seriozno poentiranje u političkim diskusijama.

(12) U godinama 1958.-1962., u Kini je, prema ideji predsjednika Mao Ce Tunga, vođena kampanja trijebljenja vrabaca. Veliki lider je došao na ideju da su vrabci, pored muha, komaraca i miševa, glavne štetočine i krivci za pobačaje kineske poljoprivrede. Centralni komitet Komunističke parije je o tome raspravljao, utvrđena je politika, na teren proslijeđene direktiva do zadnjeg partijskog aparatčika, te je povedena kampanja protiv vrabaca; svi su se digli na akciju trijebljenja vrabaca: đaci, student, radnici, seljaci. Toliko su ih istrijebili da su ih poslije morali uvoziti iz Rusije, jer su se namnožili kojekakvi insekti i crvi, te su tada komunisti zaključili kako treba vrabce ponovo uvesti u kinesku ekonomiju, ne bi li se stabilizirala poljoprivredna proizvodnja.

(13) Ne kriza, nego baš kolaps. Ekonomske krize su kapitalistički fenomen. Komunistička ekonomija ne upada u krizu; ona, kada se slože prilike, nužno kolapsira, jer izvan modela diktature i ne može opstojati).

 


Sadržaj:

4467  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4471  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4480  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4488  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4493  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5. dio) - Nihad FILIPOVIĆ
4494  PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6. dio) - Nihad FILIPOVIĆ



This Page is Published on October 17, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 17.10.2017 - Last modified:12.11.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE