ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Nihad Filipović



ACTUA HOME PAGE





 




PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1. DIO)

Piše: Nihad Filipović


1.

CRNE RUPE LAŽI, PREDRASUDA I NEZNANJA

Tri su ključna događaja u historiji Bosne. Prvi takav događaj, najvažniji u cjelokupnoj historiji bosanskoj, jeste invazija Osmanskog (Otomansko, Tursko) Carstva i islamizacija Bosne. Godina 1463. se službeno uzima kao pad srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i početna godina otomanskog prisustva u Bosni. Narednih, gotovo pa četiri stotine godina prisustva osmanske vlasti u Bosni, afektiralo je sva područja življenja: od osobnih, vjerskih uvjerenja i porodičnih vrijednosti, kulture općenito, znači jezika, pisanog i likovnog izraza, arhitekture, pjesme, igre i kulture dokolice, do administrativnog ustroja i razumijevanja organizacije i funkcioniranja društva, politike i države. Ta je penetracija bila tako duboka, da je ostavila traga, slobodno možemo kazati, u načinu na koji mislimo.

Drugi važan događaj u historiji Bosne, po trajanju neuporedivo kraći, po kulturnoj baštini i vrijednostima koje je ostavio iza kao legat, prema našem razumijevanju, manje snage u odnosu osmanski period u Bosni, ali po penetraciji u duhovnost i kolektivnu svijest naroda, gotovo pa jednake moći, jeste 45-6 godina prisustva i organizacije vlasti i života pod paskom Komunističke partije Jugoslavije (kasnije Savez komunista Jugoslavije).

Treći moment u duhovnoj geografiji Bosanaca jeste prodor nacionalističke ideje. Kao što je poznato nacionalistička ideja na naš prostor nadire sredinom devetnaestog stoljeća. Razni i višestruko složeni su uzroci urušavanja, i u konačnici propasti Osmanskog Carstva te njenog povlačenja u granice moderne Turske, ali se može kazati kako je u osnovi iza, kao duhovna supstanca koja je pokretala historijski tok što je mlio i na kraju samlio tu imperiju, ideja nacionalizma i nesposobnost korumpiranog imperijalnog establišmenta da odgovori na izazove Novog vremena, koje je nadiralo nošeno modernom evropskom idejom, duhovnom i energijom naciona.

Naravno, u tom historijskom toku, prisutan je i latentno tinjajući religijski svjetonazor i naslijeđeni sukob “lune i krsta”, koji traje, i na hiljade načina se manifestira, sve vrijeme trajanja osmanskog multietničkog i multikulturalnog carstva, u kojemu je ipak vladajući islamski svjetonazor. Ipak, nije religija po sebi, ono pred čime pada Osmansko Carstvo, nego je to najprije nacionalistička ideja i energija mase koja je pokrenuta tom idejom.

Jednako tako, negdje stotinu i pedesetak godina poslije, u sukobu sa nacionalističkom idejom, u Bosni pada multietničko i multikulturalno jugoslavensko “komunističko carstvo”; komunističko carstvo je naravno ovdje metafora, ali dubljim uvidom u način funkcioniranja te vlasti i organizacije društva, objektivan posmatrač se ne može oteti dojmu o duhovnoj i birokratskoj sličnosti “ketmanskog modela” funkcioniranja vlasti; pojednostavljeno kazano, nekad, za otomanskog vakta, svilen gajtan kao način rješavanja krupnih državnih pitanja u borbi za vlas i prevlast, a poslije, za komunističkog vakta, partijska direktiva i prst svemoćnog generalnog partijskog sekretara, gospodara Prstena, vlasti i života.

Dakle, ta tri događaja, prvo - višestoljetno prisustvo multietničke otomanske civilizacije u Bosni, drugo - gotovo polustoljetno prisustvo multietničke komunističke civilizacije u Bosni, i treće - između uklinjena*, i od pojave sredinom devetnaestog stoljeća pa naovamo, zavisno od vremena i prilika u vremenu, prividno mirujuća, ali latentno prisutna i danas dominirajuća, nacionalistička ideja; ta tri historijska toka, ostavili su u kolektivnoj duhovnoj svijesti bosanskog čovjeka, najdublji mogući trag: sve ono što Bosanci jesu danas, način na koji misle, pristupaju i organiziraju se u življenju, snažno je obilježeno vrijednostima duhovno usvojenim i prihvaćenim u ova tri dominirajuća perioda bosanske historije.

Ovdje je moguća primjedba da previđamo značaj i važnost srednjovjekovnog perioda bosanske historije, značaj Crkve bosanske, naših banova, naših kraljeva, plemenitaša i historijskog toka na koji su oni uticali. Istina je, taj period naše historije, zanemaren je bio i
(1)potisnut sve do skorijeg vremena i samo zahvaljujući bosanskim franjevcima, čuvano je i očuvano sjećanje na taj dio naše prošlosti. Što se Bosanaca tiče, i nacionaliziranih kršćanskih Hrvata, i posebno nacionaliziranih pravoslavnih Srba i islamiziranih Bošnjaka, to je bilo potisnuto na margine kolektivne memorije, i teško da bi se i pojavilo kao predmet nacionalističkog interesa, da se tako nisu složile historijske prilike.

Naime, u srpsko-hrvatskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, gdje bosanski srpski i hrvatski element pretežno odbacuje i distancira se od ideje Bosne i svega bosanskog, kod Bošnjaka, kao reakcija, raste interes, snažnije nego ikada od pada Bosne pod Otomansku vlast, za sve vezano uz srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, za srednjovjekovnu plemenitašku i kraljevsku heraldiku, Crkvu bosansku, i iznad svega za, gotovo iz kolektivne memorije Bošnjaka potpuno potisnutu, svijest o bošnjaštva.

Iz tog srednjovjekovnog dijela naše prošlosti, kao događaj koji ima šire implikacije i nadilazi vrijeme u kojemu ga historija bilježi, javlja se pojava, odnosno fenomen Crkve bosanske. U historijskoj izmaglici kakva vlada oko Crkve bosanske teško je ponuditi izričiti odgovor otkud to i zašto se baš u Bosni, između pravoslavnog istoka i katoličkog zapada, javlja i opstaje u vremenu Crkva bosanska, koja jeste kršćanska, ali nije (jer tako je uostalom doživljavaju i Konstantinopolj i Rim), ni pravoslavna ni katolička, a njeno
(2)vjersko uvjerenje se prihvaća ne samo u narodu, nego i među plemstvom.

Blisko je pameti da je to najprije bilo moguće s toga što je taj naš planinski, brdoviti prostor bio prometno izoliran i teško pristupačan, pa se prisustvo Vatikana, u čiju zonu interesa spade Bosna još od crkvenog raskola u jedanaestom stoljeću, nije, već iz tog razloga, osjećalo u mjeri koja je bila potrebna da se taj prostor pokrije Vatikanskim katoličkim pastirima i tako izvrši dublja penetracija u kolektivnoj svijesti naroda; ovo je vjerujemo i jedan od momenata koji će nešto kasnije javiti kao psihološki značajan u postupku preobraćanja Bošnjaka na Islam: u odsustvu organizaciono jake Crkve sa njenim ljudima na terenu koja bi “upozoravala vjernike na opasnost što prijeti besmrtnoj duši, taj prelazak uopće nije morao biti težak (Noel Malcom “Povijest Bosne”, Erasmus 1995., str.79).

Sa druge strane, pojava Crkve bosanske je čini se rezultat postupno razvijane separatne političke svijesti banova bosanskih i bošnjačkih feudalaca da budu svoji i nezavisni; ta svijest se postupno oblikovala u njihovom otporu spram nastojanja ugarskih (mađarskih) kraljeva da banovini Bosni i Bošnjacima nametnu mađarskog biskupa.

Dakle, tokom 12 i 13 stoljeća, dok je banovina Bosna bila pod jurisdikcijom biskupa u Dubrovniku, mađarski vladari su nastojali mađarskog biskupa nadrediti Bosni. Banovina Bosna međutim, održavala je snažne trgovačke veze sa Dubrovnikom; ne treba isključiti i etničku i jezičku bliskost Bošnjana i Dubrovčana. U svakom slučaju Bosna je takvim mađarskim nastojanjima pružala otpor. Vojna intervencija nakon smrti Kulina bana 1216., nije uspjela, a neuspjehom završava i ponovljena intervenciji 1225., kao i intervencija 1234.

Konačno, pod stalnim pritiskom ugarskog kralja, 1252., Vatikan, koji je u tim mađarskim politički motiviranim nastojanjima, imao sopstveni interes, a to je nastojanje da se bosanska biskupija ćirilo-metodske, dakle istočno-kršćanske tradicije, latinizira i kao takva uklopi u vatikanski model organizacije i upravljanja Crkvom, nakon što su propali svi pokušaju da se političkim i vojnim pritiskom to isposluje, službeno vrši dislociranje sjedišta bosanske biskupije iz Dubrovnika u Đakovu, što izaziva otpor Bošnjaka, koji odbijaju mađarsku crkvenu jurisdikciju i de facto (mada ne i de iure), prekidaju veze sa Vatikanom. Tako se i na ovome primjeru potvrdilo kako neželjena intervencija u tuđe živote, poslove i interese, ne znam kako pravdana i kojim argumentima pokrivana, rezultira neočekivanim.

Budući je tako bilo sa Bosnom i reagiranjem na politiku Vatikana, onda smo tu već na terenu razvijene političke svijesti kao težnje da se bude svoj i nezavistan. Već ovog razloga, jer se tu jasno manifestira separatna politička svijest bosanskih vladara i njihovih podanika (i organizirana religija je politika), pojavu Crkve bosanske je značajan historijski događaj u historije Bosne.

Jer, prema našem razumijevanju, to je ono što tu zemlju i njene ljude tako jasno izdvaja u odnosu na okruženje - to pristajanje uz toleranciju vjera, što još od tih vremena traje i održava se u Bosni kao način življenja u razlikama, a što je kulturološko čudo onoga vremena. I dok vladari i državne crkve na katoličkom zapadu i pravoslavnom istoku progone patarene, manihejce, katare, bogumile i kako su ih sve zvali, u Bosni, bosanski vladari i Crkva bosanska, i u vrijeme njene najveće moći, u četrnaestom i prvoj polovini petnaestog stoljeća, ne progone “otpadnike od majke Crkve” ili bosanski vladari, da bi se prilagodili i ugodili zahtjevima moćnog pape, tek nastoje ostaviti impresiju progonstva.

Pa dok npr. kao vladar Raške i vazal Bizanta, Stefan Nemanja, vođen pragmatskom težnjom primjene vizantijskog ustrojstva države i crkve, gdje se crkva (religija) koristi kao ideološke potpora vlasti, progoni krstjane dvovjerce, što je amalgam prije hrišćanskog vjerovanja u Srba i pravoslavlja, onako kako su ga primili, razumjeli i od tada živjeli kroz običaje i tradiciju, nastojeći im mačem utjerati bizantijsku ortodoksnu verziju usvojenu na sedam vaseljenskih Sabora (a koja verzija pravoslavlja je strogo kažnjavala svako odstupanje od kanonske dogme), u Bosni, sve vrijeme, vrijedi ono Ciceronovo: “
Svaka zajednica ima svoju religiju, a mi imamo našu”.

Smatramo da je to ono što ponajbliže određuje Bosnu kao specifikum u odnosu na regionalno i šire evropsko srednjevjekovno okruženje. Jer dok pravoslavlje i kršćanstvo tog vremena, progone sve do eksterminacije sve što ma i za jotu odstupa od klerikalne dogme, onako kako je razumijeva Rim odnosno Konstantinopolj, u Bosni slobodne žive svoju vjeru i kristjani i kršćani i nešto kasnije pravoslavni hrišćani.

Oživljeni interes za srednjovjekovni period naše prošlosti međutim, ima značaj upotpunjavanja historijskog mozaika ili slike u kojoj se prepoznajemo; bez tog dijela u kolektivnoj svijesti naroda, slika nije potpuna.

Ali sam po sebi, taj dio ne predstavlja centralni sadržaj slike: ono što Bosance, i Bošnjake i Srbe i Hrvate, definira takvim kakvi jesu, jesu pomenuta tri ključna događaja u historijskom toku entiteta zvanog Bosna, odnosno danas, Bosna i Hercegovina.

U percepciji prosječnog Bosanca postoje manje ili više zatamljenije* nijanse u razumijevanju ovih ključnih period bosanske historije, a u razumijevanju perioda osmanske dominacije Bosnom, postoji, slobodno se može kazati, bez bojazni da će se uletiti u pretjerivanje, duboka provalija predrasuda, neznanja i laži usvojenih kao znanje. Teren je to mitske, kolektivističke svijesti i načina razmišljanja, teren dubokih predrasuda i svjesno plasiranih laži kojima se muti historijsko faktografsko stanje; teren teškog neznanja, na kojemu nema “pravila igre” i na kojemu je sve dozvoljeno. Budući svaka laž uporno ponavljana i posebno državno-propagandno-medijski podržavana, vremenom postaje istina, tako se i kod nas uvriježilo mišljenje o osmanskoj okupaciji kao posebno nepodnošljivom okupacionom stanju, o osmanlijama zulumćarima koji na
(3)prevaru ubiše našeg kralja, i gle čuda vele, i ne bilo ko, nego obrazovani Bosanci kažu - ubiše nam kralja patriotu i domoljuba.

No šta je uopće država u srednjem vijeku? Šta je patriotizam i šta je domovinska svijest u srednjem vijeku? Postoji li to uopće?

Ta pitanja, našoj prosječnoj pameti, a bogme i nekim učenim glavama koje se petljaju đe im mjesto nije, ne padaju na pamet. Za njih je srednji vijek isto što i dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće. A to naprosto ne može biti; svako vrijeme ima vladajuću duhovnost, duhovni i dakako materijalni stožer vrijednosti, te na njima na izgrađene odnose u vremenu. Zato, što reče
Nada Kljajić, za koju se smatra da je najveće hrvatske makijavelisti dvadesetog stoljeća, neka se pravnici i historičari najprije dogovore šta je to uopće, po njihovom mišljenju, država u srednjem vijeku.

Zbilja, neka teoretičari države i prava i historičari, najprije riješe šta je to i u čemu je sadržaj pojma država u feudalnom srednjem vijeku, a nakon toga biće lakše razlučiti i šta je to uopće patriotizam i domovinska svijest u tom vremenu i može li se u tim terminima uopće govorit, kada se govori o feudalnim vladarskim i crkvenim intrigama, agrarnoj ekonomiji, širenju u prostoru i odbrani prostora.

Jer prema onome što do sada znamo o tom vremenu, socijalna ideja koja uvezuje populos srednjeg vijeka u zajednicu, nije ideja domovina, zajednice ljudi u jeziku, običajima, nije čak ni vjerovanje kao globalna ideja u vremenu, nego je to partikularna religijska svijest, koja globalnu ideju vjerovanja, omeđava u prostoru, sukladno partikularnim političkim interesima moćnih feudalaca; dalje, u toj je funkciji crkveno poučavanje o božanskom porijeklu vlasti, strah od crkvene anateme i izopćenja* iz Crkve, a to znači iz života, (jer izopćenje iz Crkve, značilo je izopćenje iz zajednice vjerujućih tj. iz društva, znači bivala je to smrt prije smrti; i još i više, obećani zagrobni, nebeski život nakon smrti, utjeha i nada vjerujućih, za izopćenika* se pretvarao u direktan put u pakao), plus, jasno, neizbježan historijski saputnik svake zajednice, znači plus sila, moć feudalca nad kmetovima i moć vladara nad vladarima – kralja, cara, imperatora, koji se doživljavaju, jer i Crkva tako podučava, kao ovaploćenje božije volje – njihova moć nad svima.

Naravno neka vrsta društvenog konsenzusa meću plemstvom u prvom redu je morala postojati, ali iza svega, pa i saglasnosti u prihvatanju piramide feudalne moći, bio je imetak, veličina zemljišnog posjeda, jer to je vrijeme agrarne ekonomije kao izvora nove vrijednosti; iza svega je dakle blago, odnosno dubina riznice i na toj osnovi etablirana politika, dakle interes. To je ta moć i taj socijalni lijepak kojim se ljudi drže uvezani u društvo i državu srednjeg vijeka, a ne nekakav patriotizam o kome je teško moguće i razmišljati u tom vremenu.

No u pokušaju osvjetljavanja crne rupe, laži, predrasuda i neznanja koje vlada o osmanskom periodu dominacije Bosnom, vratimo se nešto podrobnije na taj period kojega smatramo najznačajnijim u bosanskoj historiji.
 


Referenca

(1)
Višestruki su uzroci potiskivanja pamćenja na srednjovjekovno kraljevstvo bosansko i bošnjaštvo. Kod pravoslavnih Srba je to sveprisutnost i snaga nacionalističke ideje, koja zna, i kojoj kao takvoj, neodgovara čačkanje po srednjovjekovnoj bosanskoj prošlosti; ta je prošlost naime, samo u nategnutim maštarijama velikosrpskih ideologa – pravoslavna, ergo srpska; inače, svima ostalima je jasno, da pravoslavnih (čitaj Srba, jer to je način na koji se u nas čita nacionalna historija), do Osmanske penetracije u bosansko kraljevstvo, izuzev nešto malo u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni, zapravo i nema.

Slično je i sa nacionaliziranim bosanskim katolicima; jednom, prihvativši i našavši se pod idejom nacionalnog hrvatstva, taj bosanski narodni sastojak, cjelokupnu dotadašnju historiju akceptira kroz etničku (nacionalističku) ideju hrvatstva, a zanemaruje historijska artefakta i ono, što se apstraktno izražava kao duh historije, a što je osjećajnost tj., ono stanje duha na temelju kojega se grade odnosi u vremenu; za naše, u nacionalno hrvatstvo nacionalizirane bosanske katolike, to stanje duha naroda bosanskog, od kako je prvi put u historiji pomenuto ime Bosne, vazda je osjećanje dominantnog etničkog hrvatstva, što se i uz najbolje namjere, ne može drugačije razumjeti nego kao historijski falsifikat.

Kod islamiziranih pak Bošnjaka, razlozi potiskivanja sjećanja na srednjovjekovni period kraljevstva bosanskog, višestruko su složeniji. Jedan od mogućih odgovora mislimo jeste činjenica da konverzijom na islam, Bošnjaci vrše kompletan duhovni preokret. Kao poruka i ilustracija o dubine konverzije, svjedoči već činjenica izmjene imena kod usvajanja novog vjerovanja; simbolična je to poruka da se počinje iz početka, da postajemo nešto drugo u odnosu na ono što smo bili.

(2)
Prema onome što je najbliže istini, jer se oslanja na historijsku nauku, vjera Crkve bosanske nije bila usmjerena na negacija kršćanskih načela, već na kritiku Crkve općenito, i one u Konstantinopolju i posebno one u Rimu. Teza o bogumilstvu pripadnika Crkve bosanske je u modernoj nauci takođe argumentirano odbačena kao neistinita. I mada ni Vatikan i Konstantinopolj nisu Crkvu bosansku smatrali svojom, niti je ta Crkva sebe vidjela njihovim, ta je Crkva u osnovi bila kršćanska (odnosno hrišćanska), a što se tiče obreda koji je Crkva bosanska slijedila, osnovano se može tvrditi da je je to bio istočni obred odnosno kako se to tada nazivalo grčki obred.

(3)
Historijska istina je međutim prozaičnija i real-politički determinirana razvojem situacije i odnosima moći u vremenu zbivanja. Naime, kralj Stipan Tomašević je, na nagovor ugarskog kralja Matije (Mataijas) Korvina, jednostrano prekršio preuzetu obavezu plaćanja danka (poreza) Osmanskom sultanu. Bila je to obaveza koju su bosanski vladari decenijama plaćali ugarskoj, a potom, od 1414., osmanskoj kruni, prividno na taj način čuvajući samostalnost spram velikih ondašnjih sila, održavajući i na taj način i dalje razvijajući bosansku državnost. Ugarski (mađarski) kralj je tu politički manevrirao, kao što su i inače u predosmanskoj historiji Bosne ugarski kraljevi vazda spram Bosne vodili agresivnu paternalističku politiku, smatrajući tu zemlju, modernim rječnikom govoreći, svojom interesnom sferom.

Helem, kada je kralj Stipan Tomašević
naprasno prekinuo plaćanje poreza, odluči sultan Mehmed II Fatih, kazniti svojeglavog bosanskog kralja. Nakon što je čuo da sultan podiže vojsku na Bosnu, shvatajući da je ostao sam što kažu na ledini, jer su se i Vatikan i ugarski kralj oglušivali na njegove vapaje za pomoć, kralj Stipan šalje izaslanstvo sultanu. Izaslanstvo je prenijelo kraljevu zamolbu za mir i uvjeravanja da će porez redovno plaćati, a vratilo se u Bosnu sa uvjeravanjem sultana, da se Bosni jamči, negdje nalazimo petnaestogodišnji, negdje dvadesetogodišnji mir, kao neki, što bi se danas kazalo gratis period, u kojemu će se pratiti spremnost bosanskog kralja na poštivanje ugovora.

Međutim, povrijeđene sujete , čvrsto riješen da kazni neposlušnog kralja, sultan Mehmed II, samo što je otpremio bosansko izaslanstvo natrag u Bosnu, za njima pošalje vojsku... Ukratko, suočen sa daleko nadmoćnijom silom, bosanski kralj se dao u bjekstvo. Nakon što je prošao gotovo pa cijelu Bosnu, sultan Mehmed II se utaborio u Jajcu, a u dalju potjeru za kraljem šalje Velikog vezira Adni Mahmud-pašu
Anđelovića. Ovaj u potjeri stiže do Ključa, gdje od lokalnog stanovništva dobiva pouzdana obavještenja da se odbjegli kralj sklonio u kameniti grad iznad rijeke Sane, uzdajući se u njegovu nepristupačnost. Mahmud paša pravilno procjeni kako se grad Ključ vojno ne može uzeti bez teških žrtava i duge opsade, a i tada je to upitno, jer samo žeđ i glad njegove branioce može natjerati na odstupanje. Zato on izađe sa pismenom ponudom i garancijom kralju da će i njemu i njegovim plemenitašima život biti pošteđen ako preda grad.

Kralj Tomašević opet, shvatajući dugoročnu neodrživost položaja u kojemu se našao, odluči prihvatiti uvjeravanja Mahmud-paše, te se predade, zajedno sa stricem, lijepim Radivojem i svim uz njega zatečenim plemenitašima; ( u legendi je ostalo da su se dvije kćeri Radivojeve, nakon što su otkrivene, a ne htijući se predate u ropstvo, bacile u Sanu iz jedne pećine iznad rijeke, u koju su se bile sakrile. Rođeni sam Ključanin i poznam taj teren, ali nisam siguran da ta pećina uopće postoji, no bilo kako bilo, u narodu je ostala legenda o djevojačkoj pećini).

Helem, pošto se predadoše, kralja i svitu otpremi Mahmud-paša u Jajce do utaborenog sultana Mehmeda. Sultan, nezadovoljan Mahmud-pašinim garancijama koje je neovlašteno dao u njegovo ime, a čvrsto riješen kazniti nevjernog bosanskog kralja, zatraži šerijetsko mišljenje i tumačenje mufti-hodže carskog, koji je uvjek pratio vojsku i sultana, a ovaj izda fetvu caru gdje rastumači da on, sultan, nije obavezan držati se neovlaštenih obećanja svojih potčinjenih. Oboružan ovakvim teološko-pravnim tumačenjem, sultan Mehmed naredi pogubljenje i kralja i sve njegove pratnje.

Prema historijskim izvorima, opisani slijed zbivanja je ono najbliže punoj historijskoj istini, pa prema tome otpadaju sve historijske mistifikacije o ponosnom kralju i nevjernom Turčinu. Istina je da se kralj Stjepan Tomašević polakomio na blago (zlatnina, novac), istina je da je dozvolio sebi biti izmanipulisan od ugarskog kralja koji ga je na koncu ostavio bez očekivane vojne podrške, istina je da je kralj bio nepopularan u narodu jer je progonio kristjane a moguće je, mada o tome nema pouzdanih historijskih izvora, da je na poticaj ugarskog kralja Korvina, princ Stipan Tomašević došao glave i sopstvenom ocu, kralju Tomašu (kome Korvin nije mogao zaboraviti što je davanje njegovoj kruni, iz političkih razloga, ocjenjujući sultana moćnijim, prebacio na davanje sultanu)... Prednjim slijedom, i ono najbliže istini koja se da sagledati iz poznatih historijskih izvora, može se kazati da je odluka o pohodu na Bosnu i njena okupacija, koliko politički motivirana, toliko opredijeljena i povrijeđenim sujetama kako kralja Stipana Tomaševića, koji nije moga prežaliti danak, tako i sultana Mehmeda II Fatiha, koji nije mogao oprostiti bosanskom kralju drskost nepoštivanja preuzete obaveze tj. odbijanja plaćanja danka.
 


Objašnjenje:

*(hr) povijest – (bs) historija

*(hr) izopćen – (bs) prognan, ekskomuniciran

*hr) izopćenika – (bs) prognanik, ekskomunikanta

*(hr) izopćenje - (bs) progonstvo, ekskomunikacija

*(hr) zatamljenije - (bs) zatamnjenije

*(hr) (Noel Malcom “Povijest Bosne”, Erasmus 1995., str.79) - (bs) (Noel Malcom “Historija Bosne”, Erasmus 1995., str.79)



This Page is Published on July 31, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 31.07.2017 - Last modified:03.08.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE