OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

SRPSKI ZLOČINI SU SRPSKI INTERES

Piše: Hamdo Čamo

---

 

U BiH je pronađeno više od 5.000 (masovnih, zajedničkih i pojedinačnih) grobnica

 

Javno slavljenje srpskih zločina i srpskih zločinaca kao najviši nivo srpskog nacionalnog interesa, po prirodi stvari zapravo trebao bi da bude pravilno shvaćen kao: „Velikosrpski zločini su velikosrpski interes“. Ono što se želi istaći jeste da se često i bez razmišljanja u istu korpu stavljaju „kruške i jabuke“ što ni u kom slučaju ne odgovara istini – ne samo matematičkog već i cjelokupnog političkog zbira. Je li sve upravo tako? Uostalom, zapitajmo se - čijoj istini?! Srpskoj državnoj ili srpskoj narodnoj?! Pretpostavimo li da smo visoko dosegnuli na ljestvici demokratskog razvoja i umijeća slobode govora, naglasimo kako država i narod nisu jedno te isto. Dok ovo čitate, za napisano kao i za općepoznato većina ne mari previše, već postupa po onoj „što je babi milo, to joj se i snilo“. Nikada nije bio problem onih 5% fašista koji radikalizuje većinu, problem je onih 95% koji ćute i dozvoljavaju da se postupno radikalizuju.

„Udruženi u negiranju genocida. Tako se mogu opisati dominantni stavovi u Srbiji i 22 godine nakon srebreničkog masakra, ali i sedam godina pošto je Srbija u Skupštini usvojila Deklaraciju o zločinu u Srebrenici, ali nije upotrijebila riječ genocid. Kao u rijetko čemu, vlast i skoro cijela parlamentarna opozicija, kao i većinski dio javne scene, jedinstveni su u izbjegavanju upotrebe termina genocid iako sama Srbija priznaje jurisdikciju Međunarodnog suda pravde koji je tako definisao zločin iz ljeta 1995. godine“, piše Slobodna Evropa.

"Srebrenica je srbijanska sramota i greh. Sramota službene politike koja se iz Beograda širila u najmračnijoj deceniji naše bliske prošlosti i svestan sam da se zbog toga mnogi ne osećaju ugodno. Otišao bih tamo koliko god puta treba i poklonio se žrtvama jednog političkog bezumlja. To nije samo moja obaveza kao političara. Najmanje je zbog toga. To je moja obaveza kao čoveka i roditelja, da tamo budem 11. jula. To je najmanje što mogu da učinim", izjavio je predsjednik Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović za beogradski list Danas.

Deklaracija, često navođena pod tim nazivom i bez napomene kako se radi o „zločinu genocida“ ostaće zapamćena kao „svijetli pokušaj kolektivnog ozdravljenja“ u režiji vladajuće koalicije predvođene Demokratskom strankom predsjednika Srbije Borisa Tadića koja u cjelini bez pravog navoda zbog čega je donesena predstavlja tek krnji pokušaj osude onoga što se stvarno dogodilo u Srebrenici.

Deklaracija o genocidu u Srebrenici usvojena sa 127 glasova za i 21 glasom protiv nakon višečasovne rasprave. Poslanici Srpske radikalne stranke i drugih opozicionih stranaka, koji su tokom rasprave negirali da se u Srebrenici desio zločin i optuživali pristalice Deklaracije za izdaju Srbije i srpskog naroda, napustili su skupštinsku salu prije glasanja nazivajući Deklaraciju „plodom pritisaka koje trpi Srpska država“.

Rezolucija o osudi zločina u Srebrenici, koju je donijela Narodna skupština Republike Srbije, ostaje nedovoljno ubjedljiva i zarad većinskog negiranja genocida, raspoloženja ali i ponašanja šire javnosti u Srbiji, ali i van nje.

Smišljenom strategijom negiranja genocida u Republici Bosni i Hercegovini i upoznavanja javnosti sa već ustaljenim Tekstom Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici, svoj danak uzima i primjena lukavstava skrivanjem tragova u svakodnevnim izvještajima medija naklonih državama koje se tretiraju kao počinioci „u udruženim zločinačkim poduhvatima“, uostalom i na način da se počinjeni genocid želi prikazati kao rezultat građanskog rata, a ne kao što je većini svijeta već poznato, kao rezultat agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U duhu riječi "oca srpske nacije" Dobrice Ćosića: -„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, ... Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije“, kako dojučerašnja, tako i današnja vlast negira svaki vid „zločina genocida“, kojeg u stopu prate javni istupi uvredljivih sadržaja poput već dobro i općepoznatog slogana „Nož, žica, Srebrenica“, koji ne poziva na oprost - već negira počinjeni genocid - dapače, bez ikakve kazne dugi niz godina poziva srpsku javnost, u širem smislu, na nove zločine.

Na kraju tunela, vrijednom čitalaštvu nudim svjetlost jednog ugodnog ličnog iskustva. Ne mijenjajući smisao ovdje je neznatno konceptualno skraćeni izvorni tekst („One gorke suze posle“, Peščanik, 2010) - javnosti i meni - veoma omiljenog autora, pokojnog Srđe Popovića, pod naslovom:


Srpsko društvo i ratni zločini

„Nema nikakve sumnje da je pitanje ratnih zločina prije svega krivično-pravno i moralno pitanje srpskog društva. Odbijanje tog društva da prihvati svoju odgovornost, na prvi pogled je iracionalno ne svrsishodno: zar nije u srpskom interesu da prizna činjenice, individualizuje odgovornost, oslobodi se teške historijske hipoteke i istakne pravo na nekakvu budućnost? U polemici koja se nedavno vodila u Vremenu, jedna strana isticala je, bez uspjeha, između ostalih i ove argumente. Ostajući pri tvrdnji da se kod ratnih zločina radi prvenstveno o krivično-pravnom i moralnom problemu, moramo se zapitati – šta je u osnovi tog iracionalnog poricanja, relativizovanja, skrivanja i zamagljivanja zločina, čak i od strane onih koji te zločine nisu naređivali, ni vršili, niti odobravali, a ponekad čak i onih koji su ih osuđivali.

Na prvom, sociološkom nivou, odgovor je jasan: radi se o plemenskom društvu i plemenskoj identifikaciji (svi za jednog, jedan za sve), u kojoj individua ne postoji, sem kao dio cjeline, pa je zaslugama i krivicama plemena obilježen svaki njen član. Tako „Milošević u Hagu brani sve nas“, „Svi smo mi Radovan“, „Mi smo prvaci sveta u košarci“ itd. Ima puno dokaza da se na ovim prostorima razvojni proces individuacije, proces u kome bi se sticala puna svest i osećanje svog nezavisnog postojanja od drugih ljudi i od sveta, nikada ne dovršava. Mi doživotno ostajemo puki dijelovi kolektiviteta, bez postojanih ličnih atributa, sudbina, odluka, pa sledstveno tome i odgovornosti. Svako ko bi se ponašao drugačije, kao individua, bivao odbrambenom reakcijom kolektiva – ekskomuniciran i samim tim lišen prava da govori u naše ime.

Evo kako tu nevoljnu odanost plemenu opisuje jedan artikulisani pripadnik plemena, poznati srpski pesnik Milovan Danojlić obraćajući se samome sebi: „Primorali su te da prihvatiš svoje pripadništvo, a to se ne čini polovično. Sve ili ništa. Lako je biti pametniji od toga, ali šta ti vredi pamet, kada jedino u tome nalaziš oslonac za oba stopala (to je ono što Rade Konstantinović naziva palankom – prim. autora).

To je tvoje i tvoje, bez obzira kako ga doživljavao i procenjivao. Možeš ga i mrzeti, ako si i dok si u tome, ali izvan toga pretvaraš se, u najboljem slučaju, u senku; u gorem slučaju, postaješ kukavni izdajnik. (...) Kada se samo setim koliko si se svemu tome podsmevao, kao da se nije i tebe ticalo, kao da te je uočavanje jada i gluposti uzdizalo nad uočenim. Sada su te izlečili od prividne nadmoći, vratili su te u tvoj čopor.“

 

***

Poricanje

Stav Miloševića i njegove tadašnje vlasti prema ratnim zločinima bio je jasan i razumljiv. Oni su te zločine jednostavno poricali, jer su za njih prvenstveno bili odgovorni. Javnost i građani Srbije su ih u tome sledili (sa vrlo retkim izuzecima).
...
Sa padom Miloševićevog režima došlo je do izvesnog pomaka, u saradnji sa Haškim tribunalom i u količini dostupnih informacija o zločinima. Mada se i ovo može tumačiti pragmatičnom potrebom novih srpskih vlasti da se opravdaju pred javnošću za ovu nepopularnu saradnju. Javni diskurs o tim zločinima jedva da postoji, a i kada postoji drži se u granicama konceptualnog.

Primera radi, nedavno je objavljen veoma dobar tekst Sretena Ugričića o pomirenju. Autor savesno analizira mehanizam pomirenja i zaključuje da se ono sastoji od tri odvojena konsekutivna koraka: počinilac (a) priznaje činjenicu zločina i (b) izražava žaljenje („nikada sebi neću oprostiti“), i tek nakon toga (c) žrtva, u sopstvenom moralnom interesu, prihvata ili (protivno tom interesu) odbija da pruži oproštaj.

Pretpostavljam da je autor bio motivisan na pisanje često prisutnim licemernim stavom u srpskoj javnosti da treba sve zaboraviti i pomiriti se, stavom koji se plasira kao konstruktivan i pozitivan, iako je to stav kojim počinilac uzurpira glas žrtve, tj. oprašta sam sebi. Počinilac izbegava da učini one korake koje bi on morao učiniti ako se nada pomirenju (priznanje i kajanje), a istovremeno sebi oprašta (što bi mogla učiniti samo žrtva). Međutim, taj članak je čisto teorijski, nijednom rečju se ne pominje realni kontekst, povod ovih teorijskih razmatranja, ni praktične implikacije zaključaka za proces konkretnih eventualnih pomirenja između konkretnih učesnika ratova iz kojih smo koliko juče izašli. Time ne umanjujem vrednost ovoga teksta, već samo ukazujem na, danas i ovde, psihološki podnošljive i socijalno prihvatljive granice razgovora o našim ratnim zločinima.“

Premda je Deklaracija Narodne skupštine Srbije o Srebrenici izglasana na živom pijesku nacionalnih interesa, pored izglasavanja odvojenih deklaracija - kako Deklaracije o žrtvama Srebrenice, tako i Rezolucije za srpske žrtve donesene tri mjeseca kasnije, ona je u široj javnosti pored mnogo podignute prašine postigla i nekoliko naprednih koraka. Osim što je na trusnom tlu nacionalnih interesa podstakla državne organe da se pozabave pitanjima ratnih zločina, Deklaracija je doprinijela da se u Srbiji i šire osudi općeprihvaćena Teorija opravdanog zločina, na kraju, pomogla je da se (bilo i deklarativno) osude počinjeni zločini u Srebrenici. Iznenađujuća pojava zapravo jeste, da se svemu tome protivio isti onaj personal - umješno upleten u nove strukture vlasti – koji je 90-tih godina prošlog vijeka mobilizovao snage za zločin

Na osnovu samo toga, da ne pominjemo današnju izjavu predsjednika Aleksandra Vučića „da 80 ili 90 posto građana Srbije ne misli da je u Srebrenici počinjen veliki zločin“ i "da se samo magarac ne mijenja", može se reći kako je „pitanje srpskih zločina doista i s pravom srpski nacionalni interes“.



This Page is Published on July 13, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“

---

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 13.07.2017 - Last modified:12.11.2017.